2020. & Zapjenjeno Vrelo

Suradnjom prof.dr.sc. Mira Jakovljevića, najcitiranijeg hrvatskog psihijatra, Hrvatskog instituta za istraživanja i edukaciju o mentalnom zdravlju i DU Sportiva nastala je korisna Rubrika o Mentalnom zdravlju

U rubrici “Promocija mentalnog zdravlja” DU Sportiva pripremili smo dva poetska uratka iz pera glavnog urednika portala, kao bezuvjetnu podršku Osobama s duševnim bolestima.

Svaki doprinos ne samo destigmatizaciji istih, već i njihovom još aktivnijem uključivanju u sve sfere društva i naravno doprinosu kojeg mogu dati kao i svi ostali – koristan je.

Pjesme nose nazive 2020., kao svojevrsno čuđenje da u toj godini kada je pjesma pisana još postoji stigma na Osobama koje su ni krive ni dužne oboljele. Mračnijeg je tona i ulazi u kožu oboljelog i opisuje “pakao duše” svih onih koji boluju.

Druga pjesma Zapjenjeno vrelo ide u smjeru potencijala i vrijednosti koje svakako imaju Osobe s duševnim bolestima kao i svaki drugi čovjek.

2020.

Pognuta, žalobna sjenka u kutu,

U čvrstom zagrljaju tjeskobe, tuge…

 

Kaplju suze po kamenome podu,

Odjekuje uporno kucanje na vrata,

Stravična tišina na očajnome bdijenju…

 

Silazi noć, grube ruke pruža,

Izdiše patnjom izjedena duša…

 

Gasle boje mračnog raspoloženja,

Dani se uporno u stopu slijede…

 

Grozomorna kuća sve uža i uža,

Sićušna u sablasnom svemiru…

 

Očajnički put iz kocke u kocku,

Jezive klaustrofobije bez izlaza…

 

Tajanstvena zora u ljubičastoj magli,

Nesiguran hod kroz trnovit ružičnjak,

Zgrčen trbuh, zarobljen strah cvili,

Rastvoreni horizont nemilosrdno guta,

Blijeda fatamorgana sigurnoga puta…

Tužni bijeg, izgubljena tisućita bitka,

Bršljan bolesti godine porobljava…

 

Nikog za povjeriti galopirajuću bol,

Pognutih glava svoja Sunca motre,

Rane osamljenosti gore i peku,

Sram, nepovjerenje u okrutan svijet…

 

A toliko bi duši lakše bilo,

Vjedro soli u lahor bi se svilo,

Da ljudske karikature pogled svrnu…

 

Svi udišemo isti poklonjeni zrak,

U potpuno lažnom zajedništvu…

 

II.

Plavo svjetlo u potkrovlju gori,

Užasne sjenke iz crnih rupa plaze,

Kamen bukti, suklja bijeli dim…

 

Stropovi netremice, polagano silaze,

Iščeznuše vrata, prozor na podmukloj visini…

 

Promuklim šapatom dušu nešto zove,

Vara da na dnu baršun i svila miruju…

 

Često naš Bog pruža ruke sa visina,

U vrijeme kada pucaju posljednji konci…

 

Olakšavajući crveni mrak…

 

III.

Depresija čovječanstva…

Užasne bolesti podmuklo koračaju…

 

Osveta prirode i pravde,

 

Za milijune zaboravljenih, izmrcvarenih duša…

ZAPJENJENO VRELO

I.

Pretvori u pjesmu životnu svoju bajku,

Zapjevaj srcem, svakom notom diši.

 

Zapiši i najdublju tajnu,

Radost, tugu u suzi sjajnu,

Presipaj s dlana na dlan,

Spleti niti čvrste – možeš,

Konačno, konačno oživi!

 

Primijeti se, divan si u zbilji,

Ogledalo bistro, rosno,

Zapjenjeno mlado vrelo,

Ušće još zasigurno nisi…

 

Kap po Kap, života žedan,

Srebrn’ slap, Bogu vrijedan,

Sav isteci u livade cvijeća,

Trebaš nam, svim’ si sreća.

 

II.

“O, koliko Te samo volim,

Brinem, Čeznem, Oca molim,

Hrabro Kćeri, Hrabro Sine,

S obala boli ravno u visine.”

 

Svaki udah pobjeda je Tvoja,

Odu Ti sklada radosnica moja,

S Tobom sam i ja cjelovito biće,

Ne brini, rumena nam zora sviće.

 

Zapjenjeno vrelo – zbilja, zbilja si otkriće…