LOADING

Type to search

Dječji sport

PREDIVAN TEKST PROFESORA IVICE HAJDIĆA I ČLANA UDRUGE “TATA JE TATA” DUBROVNIK Također i DU Sportivo uz mnoge podržava ovu inicijativu – “Par sati sačuvati Djecu od nestvarnog svijeta mobitela”

Dajmo Djeci puno veću šansu da budu – Djeca!

Petar je urlikao i bacao se po podu dok mu je mama čupala mobitel iz ruka. Nije ga bilo briga niti imalo sram što je ispred škole. Ana je cijeli šesti razred svaki odmor koristila za snimanje nekih gluposti s prijateljicama, i to redovito objavljivala na tik-toku.

Tekst: Profesor Ivica Hajdić Uredio: Vlaho Raič

Bucmastu Ines su snimali dječaci iz 5.C kako jede veliki sendvič i ismijavali je mjesecima u jednoj od grupa. Taj je video imao najviše lajkova. Stručna služba je tek iduće godine za to doznala, a u Ines se uvukla velika nesigurnost i tuga koja je pratila godinama.

“Klik” na Fotografiju vodi Vas na spektakularnu Internet stranicu Krovnog pokrovitelja DU Sportiva i Zlatnog pokrovitelja Dječje rubrike

Petra ide u drugi razred i nema mobitel pa su joj se cure rugale da je jadna, jer one imaju najnovije mobitele i redovito se fotografiraju s onim patkastim osmijehom. Petra se osjećala tužno i izopćeno. I ona je željela mobitel ali su njeni roditelji rekli da je to suludo za nekoga od osam godina.

Stjepan je svaki test iz matematike, engleskog i kemije fotografirao, i djelio kroz razne grupe i pri tome ismijavao „glupe profesore koji ne kuže foru sa pametnim satom“.

Često “statusni simbol” u dječjem svijetu, što je izrazito tužno i zabrinjavajuće i za one pogođene ponižavanjem, ali i za one koji se po(hvale) vrhunskim mobitelima

Nekad su se djeca igrala i gledala oči u oči preko odmora, danas su im oči uglavnom uprte u ekrane.

Mnoge su zemlje shvatile štetnost i posljedice mobitela koje tek izlaze na vidjelo (u osnovnim školama posebno), i u potpunosti su ukinule pravo nošenja mobitela i pametnih satova za vrijeme nastave, ali i za vrijeme odmora. I sve je veći broj zemalja sa zabranom, gdje znanstvena istraživanja pokazuju da se nakon zabrane djeca više druže, ostvaruju socijalne kontakte, pomažu jedni drugima, smiju se, društveniji su, koncetriraniji i smireniji. Sretniji su

Dolazi vrijeme kada će nastupiti apsolutne zabrana nošenja mobitela u razrede osnovnih škola globalno gledano, samo je pitanje trenutka.

Profesor Ivica Hajdić

Svaki početak školske godine je prilika za nešto bolje. Bilo bi poželjno da se konačno zabrani nošenje i upotreba mobitela u apsolutno svim našim dubrovačkim osnovnim školama unutar učionica (osim kad zdrastvene, edukacijske potrebe ili neke druge okolnosti to zahtjevaju) i da se to definira školskim pravilnicima, aktima, čimegod, ali i jasno definiranim sankcijama oko nepridržavanja unutar školske zgrade, ali ne samo formalno i deklarativno kao što je do sada bilo, nego odlučno i dosljedno, tako da nastavnici i profesori konačno prestanu biti detektivi mobitela, kako bi učionice bez mobitela postale realnost i normalnost, a mobitel u učionici tek možebitni izuzetak.

Da ih barem kroz par školskih sati sačuvamo od imaginacije, zatupljenosti i površnosti koja ih dehumanizira. Našu djecu umjesto nas odgaja tik-tok, snapchat i instagram. Uz sve blagodati i prednosti virtualnog svijeta, tako mala djeca ne mogu i ne smiju toliko toga besmislenog iskonzumirati bez ikakve kontrole, nadzora i selekcije.

Da su roditelji djelomično svijesni posljedica za djecu ranog konzumiranja svijeta odraslih, vjerujem da bi se makar borili srčano za dobro svoje djece.

Ovdje ne pišem o mobitelu kao funkcionalnoj i operativnoj potrebi, pojednostavljivanju dijeljenja nastavnih materijala, potrebi roditelja za organiziranjem dijeteta i njegovih obaveza, što je normalno i poželjno (da me nebi netko krivo razumio), nego o mobitelu koji se 98 % koristi za besmislenost i površnost, i koji tiho i bez pitanja krade dječju dušu, jer djeca ne znaju gdje je granica ako im je niste pokazali, ako ih niste opomenuli i zaustavili.

Kada govorimo zabrani nošenja mobitela u učionice, potrebno je naravno da se naprave pretinci u našim školama, što zasigurno nije veliki trošak, gdje bi se odlagali mobiteli na početku dana i gdje bi ih učenici uzimali na kraju škole.

Ivica Hajdić, treći s lijeva – na humanitarnoj aukciji koju je organizirala naša super-udruga koja obožava djecu, a samo ime govori – “Tata je Tata”. Naravno – pomažu i sve potrebite kad god su u prilici

Naravno da se kao uzori djeci i svi profesori jednako pridržavaju pravila o nekorištenju mobitela za vrijeme nastavnog procesa.

Sjetimo se samo prije nego što rečemo „ma ne može se to, to je nemoguće“, koliko nam je bilo nezamislivo prije nekoliko godina vezati se pojasom u autu, staviti kacigu, ili ne pušiti u kafiću, restoranu, autobusu. Danas se svi najnormalnije toga pridržavamo automatizirano. Možemo, ako zaista želimo!

Za promjene treba hrabrost, a za hrabrost treba odlučnost, dobra volja i jasan cilj. Siguran sam da bi se u suradnji s većinom roditelja koji bi bili za, i sa motiviranim nastavnicima i učenicima koji trebaju strukture i pravila, ostvarili ono što će kroz par godina biti zabranjeno.

Ove će generacije djece podnjeti najveći teret ekranizacije u kognitivnom, emocionalnom i psihosocijalnom aspektu, zato je potrebno djelovati sad. Odmah. Rajt nau.

Još od vrtićke dobi roditelji guraju mobitel u ruke djeci da bi u miru popili kavu ili obavili spenzu, jer je već stasala generacija virtualno ovisnih roditelja, tako da već imamo začarani krug.

Djeca ovisnički razvijaju potrebu za hormonom sreće koje im daje virtualni svijet i žele još, još i još.

Anksioznost, razni poremećaji u ponašanju, izrazita razdražljivost, slabovidnost, deficit pažnje, smanjene govorne kompetencije, smanjena kognicija, motorički razvoj, asocijalnost, manjak empatije itd. samo su neki od simptoma uzrokovani ekranom.

Nažalost mnogi, puno opasniji simptomi i posljedice pokažu svu brutalnost ekrana puno kasnije.

Djeca se mogu voljeti jasnim pravilima i preuzimanjem odgovornosti. Vrijeme je za hrabre i odlučne odluke.

Neka naš Grad bude primjer ostalima u Hrvatskoj i sa početkom nove školske godine napravimo makar taj mali pozitivni pomak u našim osnovnim školama koji bi mnogoj djeci vratio osmijeh duše koji im je ukraden onim nestvarnim, nerealnim, neopipljivim svijetom. Iščupano im je ono dječje u njima nekom bezdušnom iluzijom.

Neka škole Dubrovnika postanu „lokomotiva dobra svim našim školama“ koja vraća dječju igru preko malog i velikog odmora bez buljenja u ekran.

Sačuvajmo dignitet škola i zdravlje naše djece.

To smo dužni našoj djeci. Dajmo im šansu.

Tags:

You Might also Like

Leave a Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *