PRSTIMA PIŠIMO PO NEBU U JASNA PREDVEČERJA Za neku našu “vječnu ljubav”
Poruka na Nebu
Uvijek će nas to isto nebo čuti, možda ne u obliku kakvom bi mi željeli – ali uvjerenja smo – najbolje za nas…
Nije zabranjeno (zauvijek) se nadati, jer dok god ima života, životnog impulsa, borbe, čežnje – ima i nade.
Pjesma iz zbirke “Tisuću Preobraženja” glavnog urednika DU Sportiva progovara o jednoj zanesenoj i dubokoj ljubavi i bolnoj stvarnosti da je (ponekad) osuđena na svoj kraj.

Gubi epitet i željenu stvarnost “vječna”, barem u vanjskom obliku, dok u srcu ona i dalje gori, jer mišljenja smo da se taj sjaj, žar i toplina samo jednom u životu može osjetiti u onom pravom, izvornom, najdubljem obliku i pojavnosti.
“Zanesenjak” piše po nebu “samo jedno ime” i pisat će ga dok god je živ. Takva ustrajnost bez obzira na ishod nosi veliku životnu pobjedu samo po sebi i nadamo se iskreno da će svačija ljubav “ugledati na nebu božanstveni krasopis”.
Jako žalosti ponekad “nebo prepuno napuklina neostvarenih ljubavi”, bilo da su prekinute ili nikad započete, a željene…
PORUKA NA NEBU
Prstima pišem po nebu u jasna crvena predvečerja,
S ufanjem da će prikrivena u nekom kutku svijeta,
Moja vječna ljubav ugledati božanstveni krasopis,
Zanesenjaka koji je još voli unatoč naglom odlasku,
Bez oproštajnog komadića papira s nekim razlogom,
Odgurnuvši me u zenitu naše sramežljive isprepletenosti.
Ljubio sam njenu samozatajnost i crvenilo obraza,
Kada bi je ulovio u jednoj maloj preslatkoj laži,
Obožavao sam način na koji pokušava podići glas.
Sve je moje nedostatke ljubomorno pokopavala,
Ispod grmova rozih ruža koje je toliko voljela,
Spuštenog pogleda mirisala bi tu rosnu raskoš.
Anđele moj, prehladno Ti je bez mene sjedati uz rijeku,
Voljela si ju ganutljivo gledati kako ubrzava pokraj nas,
Noseći odbačeno žuto lišće jeseni, polomljene grančice.
Slomljeno srce sjetno Te zove, starost kuca na vrata,
Odustati neću od upornog ispisivanja Tvoga imena,
Po nebu prepunom napuklina neostvarenih ljubavi…


