U konačnici – za Smisao…

Jedan tren, možda i presudan, prepoznatljiv tren naše bolje budućnosti, tko ima ga sreću proživjeti, ostaje upečatljiv, ma o čemu (lijepom) da se po nas radilo…

(Neznana) tuga je kada nas mimoiđe ono nešto baš kao stvoreno za nas, radi neprepoznavanja, jer toliko toga bi se potencijalno uklopilo u naše “slagalice“, pa radilo se o neotkrivenim talentima, potencijalnim prijateljstvima, ljubavima, hobijima i tako unedogled…

Prepoznavanje trenutka može biti ključno za naš ljudski rast i razvoj, sreću, dodatnu radost, ispunjenje, pa u konačnici i smisao.

Dakle, ono što nas uvijek može s radošću uvoditi u nove dane su takve – “perspektive trenut(a)ka”. Nada!

“Tisuću Preobraženja” u izdanju Društva dubrovačkih pisaca, s recenzijom doktorice književnosti Ivane Lovrić Jović s Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje

Zato se u pjesmi “Knjiga Poezije” iz zbirke glavnog urednika DU Sportiva “Tisuću Preobraženja” spominje “otvorenost osjećajima drugog svijeta” (može se ovo “drugog” formulirati kako se želi, kontekst ostaje isti op.a.)

Sve postaje “šire, prostranije, punije“.

Potrebna je težnja, želja za sretnijim i ljepšim životom, a u “takvim potencijalnim trenucima” trud i neodustajanje, ali također i malo sreće u cijelom procesu.

U suprotnom, propuštene prilike u životu često se skupo naplaćuju. A ponekad plaćamo i “neznane tuge“, nešto što nas je jednostavno mimoišlo.

Zato u sve spomenute sfere treba uključiti traženje (težnja op.a.) i hrabrost prihvaćanja pravih prilika. Neke od njih nikada se nažalost više neće ponoviti. A život i vrijeme neumoljivo koračaju naprijed kada je život isprazan ili čak i nedovoljno ispunjen onim temeljnim vrijednostima.

Pa uživali u plodovima tog trena i njegovih plodova “tren ili vječnost” – uvijek se isplati biti hrabar i boriti se za sve ono lijepo i ljudski vrijedno što ugledamo oko sebe.

O tome i progovara naredna pjesma…

KNJIGA POEZIJE 

O, da mi je proživjeti trenutak radosti,
Proći kroz jesen nekim tijesnim putem…

Hvala na Tvojoj prisutnosti Bože,
Al’ zašto puštaš tuzi da me svije,
Usamljen, nemoćan, ranjena duha,
Izvedi me iz ove užarene pustinje.

Izblijedjela Knjiga poezije jedino mi društvo,
Sramežljivo se opijam romantičnim stihovima.

Finim Damama širim vrata srca,
Snujem i ljubujem, skitam i tugujem,
Otvoren osjećajima drugog svijeta,
Šireg, prostranijeg, prepunog zraka.

Dohodim Ti, Bože, u kasni noćni sat,
Duga očajna kiša, ogromni grad,
Prepušten mnoštvu upadljivih pogleda,
Nespretan, blijed, očiju davno gaslih.

U velebnoj crkvi jedna Duša i ja,
U bijeli šal uvijena Djevojka,
Kleči pod Križem sklopljenih ruku,
Ljubimo crvenu, osamljenu muku.

Preko ramena, dva stidljiva pogleda,
Baš kao u mojoj Knjizi poezije.

Radoznala, tužne se oči cakle,
Ponudih društvo, čaj u kavani.

Trčimo radosno, samo našim peronima sudbine,

Pa makar i tren, spram isprazna vijeka…

“Klik” vodi na sponzora DU Sportiva, koji svojim zlatnim rukama KROJI DOSLOVNO SVE