“Odmah bih umro od Sreće…”

U sklopu zbirke poezije Tisuću Preobraženja objavljena je i posvetna pjesma Sergeju Aleksandroviču Jesenjinu naziva “Nespokojna Duša”.

U ovaj tekst dodajemo i posvetnu pjesmu napisanu od strane Jesenjina svom uzoru, kojim je i bio “opčinjen”, ocu ruske književnosti Aleksandru Sergejeviču Puškinu.

“Klik na Foto” vodi Vas na Internet stranicu Direct Bookera

Slijede te dvije posvetne pjesme – Jesenjinu i Jesenjinova Puškinu…

*Sergeju Aleksandroviču Jesenjinu”

NESPOKOJNA DUŠA

“Tko sam? Što sam?”

Izmaglica koja u samoći putuje,

Skriva lice izmučene zore.

Crna zima bez snijega,

Gorka smola borove kore.

Nemirni sin Sunca,

Kazaljke miruju,

Zanavijek mi zvoni podne,

A oko mene radosno kroče,

Spokojne duše blagorodne.

Strepim od naglog prijelaza,

U ralje posljednjeg suda.

Zapis mojih djela,

U crnom pretincu stoji,

Dok srce sve sitnije otkucaje broji.

Aleksandar Sergejevič Puškin

PUŠKINU

Maštajući o moćnome daru,

Ono što je ruske sudbe plan,

Stojim ja na Tverskom bulevaru

i govorim tiho sebi sam.

Plavkast, skoro bijel k’o bagrenjak

U priči kao magla ta.

O, Aleksandre, ti si obješenjak

Kao danas mangupčina ja.

Al’ zabava draga, lepršava,

Sliku tvoju nikada ne skri,

I u bronci koju skova slava

Gordom glavom treseš opet ti.

A ja stojim kao pred pričešćem.

Odgovor ti govorim k’o jad:

Odmah bih umro od sreće

Kad bih bio tvoje sudbe sad.

Osuđen na gonjenje vječno,

Još ću dugo tu da pjevam ja,

Da bi jednom i pjevanje stepsko

Zazvučalo kao bronca ta.

Sergej Aleksandrovič Jesenjin