“Žalost je novog svijeta da ima onih koji su pali…”

Iz zbirke poezije Tisuću Preobraženja rodila se pjesma / podrška / suosjećanje s onkološkim bolesnicima i njihovim obiteljima. Mnoge pjesme iz zbirke posvećene su osjetljivim skupinama društva, kako po mišljenju autora i treba biti.

U recenziji zbirke doktorice književnosti Ivane Lovrić Jović, s Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje stoji nažalost u većini suprotna praksa. ”

Stoga je velik broj stihova posvećen raznim osjetljivim skupinama koje inače rijetko čine lirski objekt (onkološkim bolesnicima, Vukovaru, ratniku…)

* Posvećeno svim borcima protiv raka *

ŽALOSTI NOVOG SVIJETA

Sjaj hladne palače i kristalnog jutarnjeg inja,
Život klizi poput otmjene plesačice na ledu,
Neki drugi pate, neki drugi boluju.

Gorke sudbine stanuju s druge strane zida,
I Bog je samo stanovnik kao druge duše,
Dok u tišini ne dojuri dan plača i zebnje.

Nepogrešiv osjećaj zlih tjelesnih mijena,
I prije konačnog suda crne dame u bijelom,
Koja na tisuće je puta uručila pismo užasa,
S najmračnijom riječi što rastvara provaliju.

Smjenjuju se redovi zgroženih blijedih lica,
U tmurnom predsoblju bez slika na zidu.

Rađaju se posve novi lelujavi životi,
S rokom trajanja što izriče ga crna dama.

Počinje borba protiv gorostasnog zmaja,
U ring ne ulaze borci koji ne kušaju nadu.

Najednom se ostavljaju prezrive navike,
Izljevi ljubavi naviru tek pred nadolazeću patnju,
A na kapiji uvenulog vrta zaziva se Bog.

Male svakodnevne pobjede žare dušu,
Porazi se brzo smještaju u škrinju zaborava,
Odmor u Bogu koji nosi mir i dolijeva snagu,
Jedini zeleni brijezi kao vidik na ozdravljenje.

Iz uspjeha se rađaju nepobjedivi umovi,
Koji razdrijet će svaku novu životnu prijetnju.

Žalost je novog svijeta da ima onih koji su pali,
Hrabro su baštinu svoju u nebo plavo odnijeli.

I dok se zlatnici bacaju u bunare rata i raskoši,
Vapijući lijek nedostižan na dnu rijeke leži,
Mjesto da svatko od nas jedan srebrnjak ne uloži…