Karta bez povratka?

Kroz stihove pjesme “Iseljenik” glavni urednik DU Sportiva kroz dosta teške, surove, a na trenutke i melankolične stihove dotiče se teme iseljeništva.

Poezija i jest jedan od najtežih oblika pisane riječi, a jedan od istaknutih razloga je umješnost “u malo prostora reći sve”.

Upravo to i ističemo, jer nije ju lako temu iseljeništva jednodimenzionalno sagledati, jer ovu uvijek aktualnu temu može se sagledati iz raznih sretnih i tužnih perspektiva.

Odabrali smo onu čeznutljivu stranu, pa i suroviju, koja u čovjeku čezne za rodnim ognjištem u tuđini, a najčešće silom (ne)prilika…

Pjesma je već jednom objavljena na našim stranicama, ali je doživjela značajan preobražaj u tehničkom smislu gdje su na pojedinim mjestima stihovi razlomljeni i prisiljavaju čitatelja da osjeti težinu dok ih čita, svakim udahom između kompozicijski tako postavljenih stihova.

Dodan je i suroviji dio stihova gdje se spominje karta bez povratka i rudnici, a sve napisano arhaičnim stilom, prigodnim za početak prošlog stoljeća, kako bi se upravo naglasili ozbiljnost i težina teme.

ISELJENIK

Širokim Atlantikom brod valove siječe
Na njem’ čovjek što odnosi jad i tugu.

Draga obala
Tek sjena
U izmaglici osta.

Još jedno ognjište stenje
Davna šačica pepela – mre!

Ubog i sam
Na dnu svijeta
Rastrgan!

K’o u džepu posljednja mrva duhana
Ima li taj svijet palme il’ silu mana?

Siguran da Velebita nema ni zlatnoga smilja
Zadržava suzu gorku da ne klizne niz lice
Jer poput slijepca hrli postat’ novo roblje.

Prazno i zapušteno osta seosko groblje!

Jel’ vrijedilo grudu svoju pustit’
Zarad’ šačice dukata
Likova od papira
Maglovita grada
U kom’ tuđi himan svira?

Prekasno…

U utrobama rudnika
Sagnjile sve su povratne karte.

Žrvanj ga novog svijeta svije.

Ozeblo srce tek tuđu pohlepu – grije!