Pet minuta poput Pet vječnosti…

Poznavao sam Te pet minuta. Poput pet vječnosti…

Poklonio si jednom djetetu koje je plesalo na Tvoje neopisive pjesme tih nebeskih pet minuta. U naručju tate koji tad nije postojao, lijepo ste se gledali. Rekao Ti je koja mu je najbolja pjesma – Golubice Bijela. Pa si ga ono razigrano dječje propitkivao, a on radosno odgovarao.

Dao si mu nešto neprocjenjivo vrijednije od “Tisuća materijalnih poklona“.

Kako se samo spremao da Te vidi. Znao si jako dobro kako Djeca osjete emociju. Ne može svatko stati pred Dijete. Čisto, kao i Ti.

Gledao Te zaneseno na ekranu, gledao Te zaneseno pred sobom. Sjetio se Golubice koja u spotu pije vodu na česmi, sjetio se svih riječi i najvažnije prepoznao je i vidio Tebe. Vidio Te neizbrojivo puno puta. Pjevao. Puno je promatrao tko si. Shvatio je da nosite slične, velike emocije. 

Dijete se naizgled može potkupiti “bombonom”. Ali, duboko u sebi uvijek nosi onu čistu, nevino-bijelu istinu.

O Tebi uistinu ne treba duljiti. Nije se rodio onaj tko će potkupiti glazbenu publiku, posebice kad izađe pred nju okupan radošću i svježinom, obavijen savršeno skrojenim, po mjeri, “odijelom emocija”. Slijepci bi čuli u Tvom glasu nepatvorenu, bistru, presnažnu emociju, dok bi gluhi u Tvojoj duboko emocionalnoj pojavi, istim takvim pokretima, gestama, itekako mogli spoznati “Bijelu Kišu“.

Glubice Bijela – Split

Rijetko me itko mogao fascinirati tom pojavom na pozornici kao Ti. Znao si unijeti mnoštvo veselja, pretežno veselja. Znao si i krajnje ganutljivo pogledom, ekspresijom lica, ruku, tijela, glasa, duboko dodirnuti srce.

Baš kao što si dirnuo duboko i istovremeno razveselio jednog tada malog dječaka.

Hvala Ti na tih “Pet Vječnosti”. I hvala na Svemu. Brojati nešto nije poanta. Nije se rodio tko bi izbrojao ono najvrijednije kod ljudi.

Vječnu, neprekinutu emociju…