“Najvažnije mi je da su Djeca sretna, oni su na prvom mjestu”

Našeg gosta predstavlja nam jedna od ikona dubrovačkog nogometa i uzor DU Sportiva Hasan Kacić: “Damir Žustra je odlična i pozitivna osoba, a kao trener je mlad, perspektivan i osoba koja voli učiti, upijati znanje, pitati starije kolege za savjet. Dok sam bio voditelj Omladinskog pogona doveo sam ga u Klub i to se zaista pokazalo kao pun pogodak, kako za klub, tako i za djecu.Vodio je različite kategorije i nije mu bio nikakav problem prilagoditi se uzrasnoj kategoriji koju je vodio. Ukratko, zaista mogu reći sve pozitivno o Damiru i nadam se da će mu ovaj odlazak u NK Kustošiju biti odskočna daska u njegovoj budućoj trenerskoj karijeri.”

Naslovna Foto: Damir Žustra s Antoniom Cvjetovićem i Kaanom Bijedićem / Privatni album

Jedna od osoba koje jednostavno obožavaš sresti, jer ti baš uvijek uljepša dan, svojom pozitivom, dobrotom, srdačnošću, a svakako i – srčanošću.

Jedan od onih kojima će se DU Sportivo uvijek nakloniti i naravno rado ih ugostiti. Omiljeni trener mlađih nogometnih uzrasta i pročitat ćete u razgovoru koliko Damir zdravo i srcem, te svakako stručno i pedantno pristupa Djeci.

Ovo je jedan od onih razgovora koji je mogao trajati danima, ali bit će prilike ponovno u budućnosti. A ta ista budućnost za osobe koje se cijele daju svom poslu / ljubavi, te ga rade odgovorno i pošteno svakako je svijetla.

Damir se otisnuo u prvoligaške izazove nakon rada u Župi dubrovačkoj i GOŠK Dubrovniku 1919. Radit će s juniorima NK “Kustošija” i biti na pozornici s Dinamom, Osijekom, Rijekom, Hajdukom i ostalima iz vrha hrvatskog nogometa.

Put koji je gradio korak po korak, bez žurbe i zasluženo je dočekao stepenicu više i sigurni smo da postoji i još viša za njega.

Posjeduje “UEFA B” trenersku licencu, a uskoro upisuje i toliko željenu “A” licencu.

Zaneseno je pričao, kao uvijek kad mu se rastvore nogometne teme, ali i one ljudske, one o istinskim vrijednostima. Pitali smo ga kako se osjeća na odlasku u novu sredinu…

Iskreno, na početku mi je bilo jako teško kad sam dobio informaciju da idem. Zbog mnogo stvari sam navikao na ovu okolinu, društva, radi svoje majke. Kako je vrijeme odmicalo jedva sam čekao poći i veselim se jako novom izazovu. Nimalo me nije strah.

Napredak je svakako zajamčen i stigao je kao nagrada nakon dosta uloženog truda. Deset godina trenerske karijere je jako uspješno savladano i veliki broj Djece i Mladih osjetilo je njegovu trenersku ruku…

Ulagao sam u sebe, u dobivanje licence, u edukacije, razne seminare, dosta kupljenih knjiga, veliki broj pogledanih videozapisa, od kojih sam dosta njih morao plaćati… Na kraju tih deset godina kako si rekao – sve je išlo postepeno. Nakon četiri godine sam iz Župe dubrovačke odlučio poći u GOŠK, napravio svojevrstan iskorak. Bilo mi je teško na početku, ali nakon tolikih godina opet idem u nešto novo i u još veći iskorak, ipak je u pitanju 1. HNL i utakmice s Dinamom, Hajdukom, Osijekom, najvećim klubovima u Hrvatskoj. Jako se veselim svemu tome!

“Klik na Foto” vodi Vas na prebogati Jelovnik Pizzerije Mamma Mia, vrijednog Pokrovitelja DU Sportiva

S potpunim pravom i sigurni smo da će uživati i uspjeti. Što ga obilježava kao trenera pitanje je za dosta teško odgovoriti jer malo tko voli pričati sam o sebi, pa i Damir…

Gradio sam neki svoj stil i kako je vrijeme odmicalo bio sam sve smireniji i smireniji, dobio sam potrebnu mirnoću. Volim dosta aktivno sudjelovati u treningu, zaustavljat ga, ispravljat greške, nisam trener koji teži prvenstveno rezultatu. Rezultat je bitan, ali u dječjem nogometu greška je trenera što dosta traže rezultat. To je krivi pristup. Bitno je izbaciti igrača, napraviti ga dobrom osobom, čovjekom. Nije uopće naspram toga bitno hoćeš li pobijediti utakmicu, ostati prvi ili drugi, nego da su djeca sretna i da su ona na prvom mjestu i nekako mi je uvijek to bilo najvažnije – da svi probaju biti sretni na tom treningu i na utakmici. I svakome volim dati priliku. 

Pristup koji je uistinu usmjeren – Djetetu. Kupio je okolinu, Djecu najvažnije…

Uvijek će biti nezadovoljnih roditelja i nezadovoljne djece. Nemoguće je da su svi sretni i zadovoljni. Nažalost, u rosteru može biti 18 igrača i 11 ih počinje utakmicu. Ne može mi nitko reći da je dijete koje nije igralo tu utakmicu sretno. Ipak. sretno mora biti što je uopće tu, po mom mišljenju. Da se bavi sportom, jer toliko je djece koja nisu u mogućnosti baviti se njime iz raznih razloga. Najveće mi je zadovoljstvo kada vidim da su ta djeca na terenu. Želim da svako dijete bude sretno – možda neće igrat kolo, dva, pet, ali ću mu dati priliku kad tad i jako je važno da svako dijete dobije priliku i da je proba iskoristiti. 

Tko je najviše pomagao, od koga je učio…

Ja sam u Župu došao kao igrač. Nakon nekog vremena dogodilo mi se nešto što mi je odredilo životnu i sportsku putanju. Morao sam, moram tako reći, na nagovor Ivice Karabogdana, krenuti u rad s djecom i s njime sam u početku dosta bio. Kasnije kada sam došao u GOŠK-a izdvojio bih trenere, ali prijatelje prije svega, Hasana Kacića i Olivera Kljaića koji su mi baš dosta pomogli. Oliver sa životnim iskustvom i usmjeravao mi je dosta karakter. Usmjeravao me životnim iskustvima, pričom, uz njega sam dosta radio i putovali smo zajedno. Hasan Kacić sa svojim ogromnim nogometnim iskustvom. On mi je najviše pomogao u nogometnim stvarima. Mateo Kristić – on mi je pomogao oko Nogometne akademije. Tu su još i Sandra Kolendić, Mario Maslać… Svi su pomagali i sad ću nekoga nenamjerno izostaviti. I u Župi i u GOŠK-u je tako bilo. Neki su intenzivno bili uz mene, neki igrom slučaja u tom trenutku. Svima hvala!

Kakav nogomet preferira pitanje je koje nas je zaintrigalo…

Volim dosta kontroliran nogomet, prvenstveno da imamo kontrolu nad loptom, pokušavam da se što manje nabija. To je stil koji sam od početka pokušavao nametnuti. Volim da je moja ekipa ta koja dirigira tempo i kada dođemo u završni dio da je to okomiti nogomet, da se što brže dođe do završnice, do zadnjeg dijela terena. 

Dosta smireno vodi utakmicu. Nije tragedija primljeni gol, niti euforija onaj postignuti…

Na početku sam bio dosta nervozan, dosta sam pokazivao emocije tijekom utakmice i onda se to nekad odrazi na rezultat. Ja budem nervozan i onda se ta nervoza prebaci na djecu. Kad sam došao raditi s Oliverom on mi je govorio “smiri se, ne treba…” i nakon nekog vremena sam se naučio kontrolirati. Kada damo gol naravno da sam sretan, ali ne pokazujem to više u toj mjeri kao prije. Bilo je situacija kada smo Hajduka pobjeđivali. Poveli smo 1:0, ali nikakva emocija nije bila, ostao sam hladan i tek iza utakmice sam bio vidno sretan, kao uvijek kada pobijedimo. Za vrijeme utakmice dosta to kontroliram. To je zanimljivo kod mene, jer inače sam dosta temperamentan. Općenito, izgradio sam svoj trenerski stil koji mi se sviđa i trudim se gurati što više tako.

Razmišlja li o seniorskom nogometu pitanje je na koje nismo mogli ni pretpostaviti odgovor, jer toliko voli rad s mladima, a opet…

Na prvu ću reći da me to ne zanima. Ali nešto ću ti drugo napomenuti – dugo sam vodio pionire i mlađe pionire, zadnje 3-4 sezone. Dobio sam poziv voditi juniore GOŠK-a i rekao sam – nije to za mene, ne zanima me juniorski nogomet. Trener Josip Papić mi je rekao – “jednom kad dođeš na juniore neće ti se dat spustiti danas / sutra na mlađe uzraste”. I Baldo Cicijelj mi je isto rekao. To su igrači koji su nešto prošli u životu. Odgovor na ovo pitanje bio bi ipak nikad ne reci nikad. Trenutno se ne vidim u tome ali za godinu dana ili više – tko zna što ti život nosi.

“Klik na Logo” vodi Vas na Internet stranicu vrijednog pokrovitelja DU Sportiva

Poruke Djeci, ali i Roditeljima…

Svakom roditelju koje upiše dijete u sport moja bi poruka bila – nikad nemojte prerasti ambicije djeteta. To je jako bitno. Ako dijete ima ambiciju nemojte vi biti ambiciozniji od njega. Sve obrnuto je formula za neuspijeh. Ako se dijete upiše u neki sport, nebitno koji, u početku je najvažnije vjerovati u sebe. Vjeruj u sebe i moje je mišljenje da Bog ima plan za svih nas. Možda se neće pronaći u nogometu, možda za dvije-tri godine bude uspješan košarkaš, plivač, nešto drugo – najvažnije da ta djeca budu prijatelji, druže se. Danas / sutra od vas dvadeset iz jedne generacije jedan će raditi kao zubar, drugi možda kao doktor, treći pitur i uvijek ćeš se prijatelju moći obratiti. Pomoći će ti u nečemu. Sklapajte prijateljstva, jer nije najvažnije hoće li netko od vas uspjeti u nogometu ili nekom drugom sportu, a dabogda svi uspjeli. 

Postotak uspješnosti u nogometu. “Tabla s natpisom senior” jako je daleko…

U malom postotku se uspijeva u nogometu. Jako malom. U GOŠK-u je sad oko 200 djece. Možda će dvojica igrati na nekom najvišem nivou. Možda dvojica. Petorica će možda igrati u GOŠK-u. I zato ponavljam – budite prijatelji. To je ono što se pamti, kao što ja pamtim sada sa 36 godina – svi smo mi prijatelji ostali. Meni kad nešto zatreba, kad je teško, znam da je on sa mnom trenirao pa ga nazovem. Sport zbližava i to je jako lijepo i važno u mlađim godinama života. I ostat će ti taj sport u lijepom pamćenju, to je jako važno. Na kraju krajeva, izgradit ćeš se kao čovjek, neki karakter dobar ćeš dobiti.

Puno toga se sportom dobiva. Damir puno, puno toga lijepoga može nabrojiti…

Dobivaju se radne navike, dijete se socijalizira, nauči se nekim pravilima. Znači trening je u 8 sati – moram doći deset minuta ranije. Kada bude radio jednog dana moje mišljenje je da baš radi sporta neće nikad kasniti, jer nekoliko si godina već morao dolaziti na vrijeme. Bilo je i situacija da sam nakon nekoliko puta kašnjenja morao dijete udaljiti s treninga, jer se to konstantno događalo. Onda bi došao roditelj i svašta na mene. Ali mislim da sam time učinio pravu stvar. Jedan roditelj, s kojim sam inače jako dobar, svašta je izgovorio u tom trenutku, uz izgovore o gužvama i sličnom. Ali uvijek postoji poruka, poziv, nije to više kao prije dvadeset godina. I uvijek ću to onda uvažiti.

Neke stvari su svakako za cijeli život…

Zato naglašavam ta pravila, Radne navike da ne govorim koliko su važne. Ima roditelja nažalost koji ne gledaju to tako, nego gledaju sport kroz uspijeh, kroz financije. Dijete od osam godina već vide u Dinamu, Realu… Ali kao što sam rekao, mislim da Bog ima put za svih nas i da će vrijeme pokazati svoje – samo treba vjerovati. U velikim planovima roditelja za djecu uvijek nažalost nastrada dijete. 

Uvijek je čvrsto na zemlji…

Volim dosta gledati, čitati, upijati… Kad sve to sklopim u jedno pokušavam dobiti svoj stil. Definitivno što mogu reći je da volim ići malim koracima. Ne volim preskakati niti ići na silu. Volim postepeno ići, čak što sporije. To mi je dosta puta u životu donijelo osjećaj sreće. Laganim koracima do nečeg većeg u budućnosti. Zasad mi se to pokazalo uspješnom formulom. Dok god je tako ne želim to mijenjati.

Temeljit, pedantan, veliki radnik – sve smo to već naglasili. I nama je žao da…

Nisam ponio svoju bilježnicu. Volim upisati svaki trening i to sve sačuvati. Koliko puta vidim da nešto ne ide, pa se vratim na svoje bilježnice, gdje sam možda prije mjesec dana nešto što mi je sad potrebno zabilježio. I onda probam to ponovno jer se pokazalo kao uspješno. Volim preciznost, da ide sve putem perfekcionizma. Jako sam pedantan gledajući sebe kao trenersko-nogometnu ličnost. Volim imati pod kontrolom dosta toga, da ja utječem na ono što se događa, a ne drugi čimbenici. Da mi recimo na utakmicama netko drugi utječe ne volim, niti da mi treninge nešto omete. Volim imati i plan B i plan C, ako nešto iskrsne i onda je tu uvijek “back up”. Volim i improvizaciju, jer nikad ništa nije idealno, u međuvremenu se može nešto poremetiti. 

Može li vrh ikojeg kluba ili bilo tko utjecati na Damirov odabir igrača… Znali smo odgovor, odavno ga poznajemo kao izuzetno poštenog…

Odmah poruka za svih – kod mene toga nema. Gledam samo trening i utakmice i što mi tamo pokažeš samo ćeš po tome igrati. Vjerujem samo u krvavi rad. Stvarno ne volim veze i vezice i da me netko zove. I nema šanse da će se drugačije dogoditi inače neću biti u takvoj sredini. Takve stvari nisu za mene i jednostavno bi se maknuo. Poštenje prije svega! 

Poštenje prije svega potpisuje i DU Sportivo i zahvaljuje se Damiru na prelijepim porukama koje nam je svima uputio – od najmlađih do najstarijih.

Želimo mu svi skupa da malim koracima, kako voli, uživajući u svakom od njih, dospije tamo gdje i zaslužuje. Gdje? Kao što je rekao – Bog ima plan(ove) za svakoga od nas…

Od srca sretno i čekamo sretnu i uspješnu razglednicu od Damira svima nama iz Zagreba!