Impresivan primjer fair playa!

U sklopu ove rubrike pokazujemo Djeci i Mladima najljepše trenutke Fair-Playa i pokušavamo makar malo doprinijeti da se ljepše osjećaju. Oni takve trenutke svakako vole. Podsjetnik na uvodni tekst rubrike i tko je bio Stanko Poklepović Špaco – “Klik na Link”

Prošli smo već kroz ovu rubriku kroz puno lijepih primjera fair playa s raznih strana zemaljske kugle i trajno su zabilježeni i na DU Sportivu da vam budu inspiracija u životima. Primjeri fair playa ne moraju biti globalno poznati – takvi primjeri upravo rađaju primjere u svakodnevnim sportskim susretima na kojoj god razini, već možemo ponuditi i primjer s “najmanjeg događaja na svijetu”, sve radi primjera koji se dogodio, jer svaki trenutak fair playa se poštuje – to je također fair play.

Ovog puta odlazimo na jednu atletsku utrku koja nije ni olimpijska ni kontinentalna.

Krovni pokrovitelj DU Sportiva i Zlatni pokrovitelj Dječje rubrike

Poznato je da u svijetu atletike pravilo pobjednika je vrlo jednostavno – trči se dok ne prijeđeš ciljnu liniju. Svaka slabost protivnika, svaki pad koncentracije ili pak tehnička pogreška u pravilu se “kažnjavaju” pretjecanjem. Nema previše milosti, dok stotinke odlučuju o nagradama i karijerama.

Događaj koji je jako dirljiv i inspirativan s utrke “Cross de Burlada” iz 2012. godine i dalje odjekuje svijetom. Primjer je toliko plastično opipljiv, s dozom nevjerojatnosti.

Uvjeti u Burladi u Španjolskoj bili su dosta teški i tipični za taj zimski kros – hladnoća i blato. Favorit utrke bio je Abel Mutai, kenijski dugoprugaš, koji je samo četiri mjeseca ranije na Olimpijskim igrama u Londonu osvojio brončanu medalju u utrci na 3000 metara sa zaprekama.

Tijekom cijele utrke Mutai je opravdavao status favorita. Dominirao je stazom i stvorio sigurnu prednost ispred drugoplasiranog, 24-godišnjeg Španjolca Ivana Fernandeza Anaye, tadašnjeg španjolskog prvaka na 5000 metara.

A Heartwarming Sports Story: Ivan Fernandez Anaya’s Unforgettable Act of Sportsmanship

In December 2012, Spanish long-distance runner Ivan Fernandez Anaya made sports history with his incredible act of sportsmanship during the Burlada Cross race in Navarra, Spain. Trailing Olympic bronze medalist Abel Mutai of Kenya, Anaya chose integrity over victory, helping Mutai finish first after a misunderstanding.

Kako se Mutai približavao kraju utrke tada se dogodila jedna rijetko viđena stvar – ušao je u završnu ravninu ograđenu reklamnim banerima i vidjevši veliki napuhani luk s natpisima sponzora Mutai je ne poznajući stazu i ne razumijevajući jezik publike pomislio da je to cilj. Usporio je korak, pogledao na sat i počeo hodati uvjeren da je pobijedio.

Ali, stvarna ciljna linija nalazila se još 10 do 20 metara ispred njega. Gledatelji uz stazu počeli su vikati i mahati pokušavajući mu objasniti da nastavi, ali jezična barijera bila je nepremostiva. Mutai je samo stajao.

U tom trenutku iz posljednjeg zavoja izjurio je Ivan Fernandez. Dolazio je u sprintu i pred sobom je vidio suparnika koji stoji. Situacija je bila jasna – Fernandez je imao brzinu, prostor i svako sportsko pravo da zaobiđe Mutaija i prvi prođe kroz cilj. Pobjeda bi svakako bila legitimna.

Međutim, tada na scenu stupa ono najljepše u čovjeku i sportu – Fernandez umjesto da ubrza i dođe do zlata usporava.

Došao je do Mutaija i rukom mu pokazao prema naprijed gdje je cilj i da prođe prije njega. Videći da Kenijac i dalje ne shvaća Fernandez ga je doslovno usmjeravao prema pravoj ciljnoj liniji. Odbio je pretrčati čovjeka koji je bio bolji na stazi, ali izgubljen u prijevodu.

I tako je Mutai prvi prešao cilj. Fernandez je ušao drugi.

Nakon utrke novinari su opkolili mladog Španjolca. Pitanje je bilo – “Zašto? Zašto propustiti pobjedu protiv olimpijskog medaljaša?“. Pitanje je to koje DU Sportivo ne bi postavio, ali razumijemo trenutak. Pravi razmjeri fair playa često dođu kasnije.

Izjavio je: “Nisam zaslužio pobijediti. On je stvorio veliku razliku. Ja tu razliku nisam mogao stići da on nije pogriješio. Čim sam vidio da staje, znao sam da ne želim proći pored njega.”

Fernandez je bio ietakako svjestan da bi pobjeda u takvim okolnostima bila samo statistički podatak bez stvarne vrijednosti – “Znam da bi, da sam pobijedio na takav način, osjećaj bio gorak.”

Da bi se još bolje razumjela težina ovog čina treba ga staviti u kontekst profesionalnog sporta. Ivanov trener, legendarni maratonac Martín Fiz, nije u najmanju ruku bio oduševljen tim potezom: “Gesta je bila ljudski prekrasna, ali ja to ne bih napravio. Ja bih iskoristio grešku i pobijedio,” iskreno je priznao Fiz medijima.

Ova izjava njegovog trenera možda i najbolje oslikava veličinu Ivanovog postupka. On nije postupio “profesionalno” u surovom smislu te riječi, koja nas sve više preplavljuje. Postupio je ljudski. Svjesno se odrekao i zlata i novčane nagrade jer je osjećao da Abel Mutai kao bolji trkač tog dana zaslužuje stajati na najvišem postolju.

I svakako danas, trinaest godina kasnije, rijetko tko pamti tko je pobijedio na većini kros utrka iz 2012. godine. No, drugo mjesto Ivana Fernandeza pamti puno ljudi u svijetu. Kasnije je primio brojna priznanja za fair play od strane španjolskih sportskih institucija, a njegova karijera ostala je obilježena svakako i ovim trenutkom plemenitosti i impresivnog primjera fair playa.

* Sufinancirano sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija

Stanko Poklepović Špaco – zvijezda vodilja ove rubrike i osoba koja je živjela fair play. Koristio je pravu riječ – viteštvo