Iznad Fair playa…

U sklopu ove rubrike pokazujemo Djeci i Mladima najljepše trenutke Fair-Playa i pokušavamo makar malo doprinijeti da se ljepše osjećaju. Oni takve trenutke svakako vole. Podsjetnik na uvodni tekst rubrike i tko je bio Stanko Poklepović Špaco – “Klik na Link”

U povijesti jedriličarske utrke Vendée Globe, izdanje iz 1996. godine ostaje upisano kao jedno od onih koje nikad neće biti zaboravljene.

U svijetu ekstremnog sporta postoji mnogo izazova, ali samo jedan od njih nosi nadimak “Everest mora”. Riječ je upravo o “Vendée Globeu”, koji se održava svake četiri godine. Koncept je istovremeno jednostavan i zastrašujući: jedan čovjek, jedan brod, u oceanskim okruženjima i bez ikakve vanjske asistencije.

Natjecatelji kreću iz francuskog Les Sables-d’Olonnea, spuštaju se Atlantikom, obilaze Antarktiku (ostavljajući rtove Dobre nade, Leeuwin i Horn s lijeve strane) i vraćaju se natrag. Mjesecima su sami, boreći se s valovima veličine zgrada, ledom i psihološkim pritiskom. U takvim uvjetima, pomoć je obično danima udaljena. Upravo u tim uvjetima, tijekom izdanja 1996./1997, ispisana je jedna od najljepših priča, baš onakva kakva je poželjna za ovu rubriku koju čitaju naši najmlađi, ali i za sve nas.

Vendée Globe – sailing in violent storm with 50 knots – Sturmsegeln im Southern Ocean

The two Vendée Globe solo round the world leaders Alex Thomson (Hugo Boss) and Armel Le Cléac’h (Banque Populaire) should be at Cape Horn at Christmas. But, faced with probability of sailing on his unfavoured port tack for almost all of the remaining 3000 miles to the legendary ‘corner’ where the solo round the world race fleet turn left to climb back up the Atlantic, Thomson is rather hoping for an early Christmas present.

Glavni akter priče je Britanac Pete Goss koji je ušao u utrku kao autsajder u tehničkom smislu. Dok je većina konkurenata jedrila na moćnijim brodovima klase Open 60 (60 stopa / 18,3 metara), Goss je upravljao inovativnim, ali znatno manjim plovilom Aqua Quorum klase Open 50 (50 stopa / 15,2 metara). Njegov je brod bio lakši, brži u određenim uvjetima, ali i znatno krhkiji, te fizički zahtjevniji za upravljanje na divljem moru.

S druge strane Francuz Raphaël Dinelli bio je priča za sebe. Organizatori utrke odbili su njegovu prijavu, smatrajući da njegov brod Algimouss (stariji Open 60) nije dovoljno pripremljen, a ni on sam dovoljno iskusan za Južni ocean. Odbivši prihvatiti “ne”, Dinelli je preuzeo ulogu “piratskog” natjecatelja. Krenuo je na put neposredno nakon službenog starta, na vlastitu odgovornost, želeći dokazati da su bili u krivu.

Naš Junak Pete Goss

Dramatični događaji počeli su na sam Božić, 25. prosinca 1996. Flota se nalazila u zloglasnom Indijskom oceanu, južno od Australije, u području poznatom kao “Urlajuće četrdesete”. Meteorološki uvjeti naglo su se pogoršali stvaranjem fenomena poznatog kao “meteorološka bomba” (eksplozivna ciklogeneza), gdje tlak zraka pada ekstremnom brzinom, stvarajući vjetrove orkanske snage.

Udari vjetra prelazili su 70 čvorova (preko 130 km/h), a valovi su dosezali visinu od 10 do 15 metara. Dinellijev Algimouss nije izdržao. Golemi val prevrnuo je brod, slomio jarbol i probio trup. Dinelli se našao u zamci, na polupotopljenom trupu svog broda, dok je ledena voda polako i sigurno gutala njegovo utočište.

Zrakoplov australskog ratnog zrakoplovstva uspio je locirati Dinellija u pjeni oceana. Posada zrakoplova izbacila mu je splav za spašavanje. U dramatičnom manevru Dinelli je morao skočiti s tonućeg broda i doplivati do splava.

Krovni pokrovitelj DU Sportiva i Zlatni pokrovitelj Dječje rubrike – Beach Bar BANJE

Pete Goss je primio Mayday poziv. U tom trenutku nalazio se oko 160 nautičkih milja niz vjetar od Dinellija. U normalnim okolnostima, to je udaljenost od jednog dana jedrenja. No, u uraganu to je značilo jedriti “u vjetar” – direktno u zube oluje.

Jedriti brodom od 50 stopa protiv valova visokih kao četverokatnica smatra se gotovo neizvedivim. Brod neprestano pada s valova, udarajući o površinu silinom sudara automobila, riskirajući raspadanje trupa.

Kada su ga novinari kasnije pitali o trenutku odluke, Goss je dao izjavu koja je ušla u antologiju našeg fair playa:

“Nije tu bilo nikakve odluke. To je jednostavno nešto što morate učiniti. Ne možete ostaviti čovjeka da umre. Da sam ja bio u toj situaciji, volio bih vjerovati da bi netko došao po mene.”

Povratak je trajao puna dva dana. Goss je opisao iskustvo upravljanja brodom u tim uvjetima kao “vožnju automobila niz stepenice, zavezanih očiju, dok vam netko polijeva kante vode u lice“. Proveo je sate za kormilom, dehidriran, smrznut i prestrašen, znajući da jedan pogrešan val može prevrnuti i Aqua Quorum.

Dana 26. prosinca, Goss je napokon uočio narančastu točku u sivilu oceana. Uslijedio je najkritičniji trenutak. Morao je prići splavu dovoljno blizu da Dinelli skoči, ali ne toliko blizu da trupom broda probuši gumu splava, što bi značilo sigurnu smrt za Francuza.

“Vidio sam ga kako maše. Izgledao je maleno i ranjivo u tom golemom bijesu oceana,” prisjetio se Goss.

Nakon nekoliko neuspjelih pokušaja, Goss je uspio. Uhvatio je Dinellija i fizički ga uvukao u kokpit svog broda. Dinelli, iscrpljen i hipotermičan, srušio se na dno kokpita.

Goss je skrenuo s rute kako bi Dinellija iskrcao u Hobartu na Tasmaniji, gdje su Francuza preuzeli liječnici. No, za Gossa utrka nije bila gotova. Vratio se na ocean kako bi završio natjecanje, ali njegovo tijelo počelo je plaćati cijenu nadljudskih napora.

Tijekom prelaska Pacifika, tjednima nakon spašavanja, Goss je razvio tešku upalu lakta. Ruka mu je natekla do te mjere da nije mogao upravljati brodom. Budući da je bio tisućama milja od kopna, a liječnička pomoć nije bila opcija Goss je morao postati i vlastiti kirurg.

Koristeći upute liječnika putem radija, Goss je uzeo skalpel iz pribora prve pomoći. Bez anestezije, koristeći samo ogledalo, zarezao je vlastiti lakat kako bi drenirao infekciju.

“Bol je bila neopisiva, ali znao sam da ako to ne učinim, neću moći završiti utrku,” izjavio je kasnije.

Pete Goss završio je utrku na 5. mjestu u ukupnom poretku, nakon 126 dana na moru. Iako nije pobijedio, što je u ovoj priči najmanje važno – dočekan je kao istinski heroj.

Francuski predsjednik Jacques Chirac odlikovao ga je redom Legije časti (Légion d’honneur).

Britanska kraljica imenovala ga je članom Reda Britanskog Carstva (MBE).

ISAF (danas World Sailing) proglasio ga je Jedriličarem godine.

I najdirljiviji dio priče dogodio se nakon svega. Goss i Dinelli postali su nerazdvojni. Godinu dana kasnije, 1997., zajedno su nastupili na transatlantskoj utrci Transat Jacques Vabre u klasi Open 50 i pobijedili.

Sretni smo da smo za vas pronašli baš ovaj primjer, koji nadmašuje fair play i zalazi još dublje. Previše riječi ne treba – dovoljno je samo još jednom pročitati tekst i vidjeti što je sve i u kakvim uvjetima Goss učinio.

Ovakvi primjeri uče nas svemu najljepšem, kako biti i fair play junak i kako biti životni junak. Na ovim primjerima možemo naučiti kako se svakodnevno ponašati i djelovati na malim primjerima, dovoljnim da naša okolina bude bolja…

* Sufinancirano sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija