ZANESENO DIJETE KOJE SANJA I ŽELI SVIJET DOBROTE Pogled iz sasvim drugog kuta

Iz Patnje se rađaju Ljepote
Pjesnik nikada ne posustaje u traženju istina isključivo za druge. Mnoga stoljeća prođoše obavijena maglama i pjesnički zapisi nerijetko su razmicali maglu Svijetu, te ih i danas radosno čitamo.
Nije lako tragati za istinama, nije lako raščlaniti “istinu na više istina” i roditi možda jedan sasvim novi pogled, pa i iz drugog kuta makar, koji je uvijek prijeko potreban, u smislu ponovnog ostajanja na istini, u magli 21. stoljeća, gdje taj novi pogled svakog puta iznova slaže porušene kocke ljudskih sudbina.
Pjesnik je tako i zaneseno dijete, koje sanja i čvrsto želi Svijet dobrote. Ustrajat će do smrti u tome. Junak i beskonačni borac koji umire tužan, jer koliko god razmicao maglu, nova se spušta. I njemu i Svijetu – Svijetu koji ga često žalosti (A.B. Šimić, S.A. Jesenjin, A.G. Matoš, S.S. Kranjčević itd.) i nije zaludu naziv najsloženije vrste poezije Misaono – Refleksivna.
Uporno mu olovka iz srca i duše piše, ne toliko pročišćeno iz uma. I ne, ne shvaća. Ne može shvatiti. I ispadne da je redovito bio u krivu, jer mi nismo proveli istinito / zanesenjačke / plemenite, na kraju krajeva dobronamjerno sugestivne pjesničke poruke.
Nemoguće je balansirati između snova (želja) i stvarnosti. Pad je neizbježan. Ali u tome i jest čar padanja, boli, patnje, beskrajne osjećajnosti i empatije za slabe – rađaju i divne stihove, među ostalim dobrobitima.
Pjesnik ne mrzi patnju. Naprotiv, on joj se divi i strpljivo ju podnosi, čak mu je i prijateljica, jer iz patnje se rađaju ljepote, nakon noći dan, a on istovremeno i brine gdje je “nestala” noć.
Sasvim je moguće primijetiti razliku između takvih pjesnika i onih “dvorskih”. Tko umije čitati duboko i živjeti duboko gdje treba i istovremeno sasvim “plitko” ležati na livadi ili plaži, prepušten čarima divnog Svijeta i divnih ljudi.
Razumjeti da je svaki čovjek divno – jedinstven. To ipak ne može svatko, jer ne razumije za početak da je i sam divan iznutra, a za to shvatiti ipak treba određena dubina, koja ipak nadolazi u mudrijim godinama zdravim i postupnim osviještenjem.
PJESNIK
Lije tinta s prašnog stola,
Zaspa blažen mladi pjesnik,
Sva mu nada ritam slova,
Red za redom, teci, teci…
Niz prozore se kiša slijeva,
Gromko puca ljuto nebo,
Plamičak vatre dogorijeva,
Budit’ bi se hitro treb’o.
U okrilju crne noći,
Sve se živo u dom skrilo,
Za muzama mora poći,
Potok riječi brza bílo.
Ne bira ni mjesto, vrijeme,
Konca nema dok ne složi,
Što je sišlo s hitra uma,
Združi Bože i umnoži.
Novčić prima tek za kruha,
Obogatit’ se nikad neće,
Plaća mu u sreći bila,
On je nešto umom veće.