(Ne)izvjesna budućnost…

Tko zna koliko se Ukrajinaca rasulo svijetom, a pogotovo koliko ih još više pati u ratnom vihoru, neshvatljivoj pošasti zemaljske kugle. Ostao je i dojam časti upoznati hrabrog mladog čovjeka, teško bolesnog, koji kreće u nepoznato, ali se ne predaje i bori za bolje sutra.

Rane tridesete godine, obje noge u gipsu, oboren pogled u prohladnoj dubrovačkoj noći na Autobusnom kolodvoru, gdje je čekao “Autobus nade” i vožnju cestom prema nekom novom životu.

Ukrajina u paklu rata i zasigurno i “čistilištu poraća” bori se s nadom, jer ipak je uz Domovinu i ljudski život ono što predstavlja opstojnost jedne države. Svijet s razlogom plače i tužan je besmislom ratovanja koje traje i traje. Uvijek nedužan narod gine, pati, ne vidi ili u magli vidi budućnost na ruševinama i gubitak najmilijih baca ih u očaj.

Otišao se ugrijati u čekaonicu zgrade Luke Dubrovnik i ispričao nam je potresnu priču. Mlad i obrazovan napustio je svoje mjesto življenja pedesetak kilometara od Kijeva. Njegova majka čeka ga na odredištu gdje će pokušati započeti novu fazu “otuđenog života“. Ne vidi perspektivu i razlog ostati u Ukrajini. Ne zna od čega živjeti, razorenog doma, maglovite ili crne budućnosti, dok se stvari ne vrate u normalu, a upitno je kada će to biti, uz nadu – što prije.

Dubrovnik je već jednom posjetio davno prije i ostale su mu lijepe uspomene na naš Grad. Krenuo je nedaleko. Osjetio je gostoljubivost, mnogi su mu ljudi na Autobusnom kolodvoru pomogli.

Nerado smo se rastali, svjesni da mora malo odspavati u toploj čekaonici, pokraj koje je zaštitar da se oni koji su na proputovanju osjećaju sigurno. I on je pokazao maksimum ljubaznosti i suosjećanja i uputio ga da mirno legne i osjeća kao u svome gradu.

Bio je sretan spomenom ukrajinskog velikog pjesnika, nacionalnog pjesnika i duhovnog oca Tarasa Shevchenka, kojeg voli i cijeni naš dubrovački velikan akademik Luko Paljetak. Pokazali smo mu i pjesmu o ratu u ukrajini i bio je dirnut.

Ostao je naravno dojam gorčine, jer tko zna koliko se Ukrajinaca rasulo svijetom, a pogotovo koliko ih još više pati u ratnom vihoru, neshvatljivoj pošasti zemaljske kugle. Ostao je i dojam časti upoznati hrabrog mladog čovjeka, teško bolesnog, koji kreće u nepoznato, ali se ne predaje i bori za bolje sutra.

Sretno Mu, svim srcem!