Generacije Njegove brojne djece i grad Dubrovnik zauvijek govore – Hvala!

Imao sam svog oca, koji je sasvim sigurno na nekom boljem mjestu. Međutim, da kojim slučajem zamislim imaginarnu situaciju i pri nekom novom rođenju netko mi ponudi za oca pokojnog Zvonka Radovanovića – objeručke bih prihvatio

Kroz brojna stoljeća izrastoše brojne mudre misli, koje čovječanstvo u velikom broju slučajeva koristi i pritom ili ne misli tako ili ne kreće u smjeru potpunog značenja, te se time mudrosti pretvaraju u – floskule.

Da odlaskom pokojnika najviše gubi Njegova Obitelj nije floskula, već naprotiv bolne godine praznine, koja se ne naziva slučajno praznina – egzaktno je obitelj izgubila sve one vrijednosti koju je pokojnik u nju unosio. Naravno, brojne je ostavio, tragove bogatih nutrina onih koji žive, što ne može pobrisati apsolutno nijedna vidljiva ili nevidljiva sila. Brojni su i drugi gubitnici – prijatelji, suradnici, poznanici, svakako i zajednica tko god bio pokojnik, jer bio je dijelom mnogo toga.

Imao sam svog oca, koji je sasvim sigurno na nekom boljem mjestu. Međutim, da kojim slučajem zamislim imaginarnu situaciju i pri nekom novom rođenju netko mi ponudi za oca pokojnog Zvonka Radovanovića – objeručke bih prihvatio i bio uvjeren da ću osim rijetko viđene topline u jednom čovjeku dobiti i bezbroj lijepih trenutaka i bezbroj vrijednosti. Mislim da od ovog veću pohvalu jednom liku i životnom djelu nisam mogao izreći

Ljudska planina

Zvonko Radovanović je prvenstveno bio „ljudska planina“, osoba koja se željela jako sresti i dobiti osmijeh na poklon te produžiti dalje sretan i obogaćen. Kod njega se toliko vidjela topla pristupačnost svakome i jedan veliki mir koji je nosio svugdje sa sobom i širio ga s namjerom da svima bude bolje, da doprinese boljem stanju svakog pojedinca, skupine i divnim primjerom življenja i društva, koje se moglo itekako ugledati na njega, kao na nekoga tko se ne ljuti, tko se nadljudski bori, tiho i nenametljivo živi a uspijeva umnogome.

„Doktor Atletike“ je zasluženo priznanje koje mu treba odati i dobio je priznanje od Hrvatskog atletskog saveza kao atletski djelatnik za „Izniman doprinos hrvatskoj atletici“. Ne treba dopustiti da nas misli odvuku u zamku s konstatacijom „da je trenirao mlade nade po svjetskim stadionima stvarao bi sasvim sigurno svjetske prvake“ – time bi obezvrijedili sve što je divni gospar Zvonko napravio.

On je u četvrt stoljeća djelovanja odgajao brojnu dubrovačku djecu koja su u njemu uvijek vidjela drugog oca. Ne, nije floskula – djeca Zvonka Radovanovića. Sve su to bila Njegova djeca, tako ih je gledao i ponašao se tako prema njima, usput im dajući vrhunsku atletsku pripremu i treninge u uvjetima koji nisu za atletiku. Nije radi toga vikao, samo je logično ustvrdio da su uvjeti za atletiku jedno od osnovnih civilizacijskih pitanja.

I opet je stvorio niz vrijednih rezultata zahvaljujući isključivo znanju, radu, borbi i naravno talentima koje Dubrovnik ima u „Kraljici sportova“, sportu koji djeca jako vole i žele ga trenirati jer je jedan od bazičnih sportova i dijete ne samo da stječe temelje, osnovne vještine, već i radi ono što mu je urođeno – trči, skače, baca, izvlači iz sebe ono najbolje iz svoje prirode i onoga što mu je dano, te je u društvu istih takvih vršnjaka i predivnih odgajatelja / znalaca na tom polju, kojemu se svijet od davnina divi.

Zamišljam da je predobri gospar Zvonko ovdje pokraj mene i da se ili blago smije ili odmahuje rukom na završni dio Prisjećanja koji slijedi. Jedino je tako fer pisati o pokojnome, pokušati makar proniknuti što bi On htio da se postigne ovim redovima velikog života, na što bi koliko je skroman bio, najveća možda ljudska odlika – samo odmahnuo rukom

Nisam i opet ne želim krenuti u negativnom smjeru, niti to imam u sebi, ali htio bi od mene da i ovim putem uz svoje brojne vrijedne kolege koji godinama ponavljaju, još jednom ponovim – Dubrovniku i dubrovačkoj djeci da pripadne atletsko borilište, gdje će djeca prvenstveno biti sretna, jer gleda ih Zvonko njih preko 200 kako se vesele, ali i koliko bi nebrojeno puta bili sretniji i uspješniji i samopouzdaniji da imaju uvjete i da se zasluženim rezultatom vrednuju njihovi veliki napori po zemlji, rupama, kamenju i 110 metara tartana.

Gospar Zvonko – Simbioza svega dobroga

Atletski klub Dubrovnik živi na čelu s nasljednicom Anom Perović Alamat, s kojom bi bio presretan, jer potpuno i autentično slijedi Njegov put djelovanja i podržimo ju dok ju imamo na čelu vrijednog Kluba.

Hvatam se spontano za glavu i vidim tih preko 200 djece, jer nisu samo atletski uvjeti ti koji su važni, nego i novčani, uvjeti velike podrške koju treba dati Klubu i djeci, jer to je veliki Klub, rekao bih jedan od onih posebnih u Republici Hrvatskoj, uz kojeg se vežu brojne lijepe priče, ali i brojni paradoksi, za koje oni sami nisu nimalo krivi.

Zvonko Radovanović s neba je svjedok vremena u kojem se nije pričalo nego se djelovalo i krvavo radilo na polju atletike i odgoja djece kroz lijepe životne vrijednosti kroz ljudsku prizmu i prizmu sporta. Njegova nasljednica i njeni vrijedni asistenti nastavljaju istu priču i nadaju se, ali su i toliko uvjereni i bore se za bolja vremena dubrovačke atletike i time i bolju budućnost djece, koja kroz sport dodatno rastu i zdraviji su i otporniji kroz život i tjelesno i mentalno.

Da, htio bi gospar Zvonko da Njegovoj obitelji pošaljem utjehu i rečem da Mu je dobro. Obitelj je bila njegov broj 1. Neprikosnoveni, kao svakom čovjeku koji drži do vrijednosti Obitelji, koje nitko živ ni mrtav ni još rođen ne bi znao do kraja pobrojati. I uspio je gospar Zvonko ostaviti svojoj Obitelji najviše moguće nasljeđe – ljubav koju im je dao i koja još živi i nikad se ne zaboravlja i taj blagi osmijeh kojeg nema svatko privilegij gledati 24 sata i 366 dana u godini i On je također znao da u svojoj Obitelji ima sve to isto. Simbioza svega dobrog. Možda i najtočniji izraz za opisati Zvonka Radovanovića.

Neka živi s nama, kroz sve ono brojno čime Mu se možemo zahvaliti, a bez ikakvih floskula. Dubrovnik Mu govori kroz iduća brojna stoljeća – Hvala!!!

I živi vječno. Uistinu živi…