LOADING

Type to search

Dječji sport Mlade nade

RAZGOVOR Patrik Karamatić, Dvostruki prvak Hrvatske u badmintonu

“Na svjetsku razinu u najbržem sportu!”

Svaki uspjeh ostavio je trag ne samo u nama nego i u sportu općenito, ili drugim sferama. Zauvijek će nešto ostati arhivirano i uvijek treba gledati na to da se trudiš i da si zapamćen.

Kada susretneš „mladi život“ koji se poput bistrog planinskog potoka sigurno spušta prema plodnim dolinama, fasciniran si koliko se stečenih vrijednosti zrcali, presijava na Suncu. Samouvjeren stisak ruke, pogled u oči, iznimna pristojnost, skromnost i misli koje definitivno odudaraju od razine petnaestogodišnjeg mladića, u korist nepatvorene zrelosti i jasnih promišljanja.

Riječ je o Patriku Karamatiću, članu Badminton kluba “Dubrovnik, dvostrukom prvaku Hrvatske pojedinačno i u paru 2019. i 2021. godine. Itekako je potcrtano, perspektivno ime, na karti ovog izuzetno dinamičnog i po mnogočemu specifičnog sporta. Zaneseno je pričao o njemu dva sata, prije nego li smo uopće se i sjetili pritisnuti “record”.

I u sljedećim fascinantnim činjenicama o badmintonu kriju se razlozi zašto je Patrik odabrao baš taj zadivljujući sport…

Kao što mnogi ne znaju badminton je najbrži sport što se tiče reketa. Ne postoji brži na svijetu. Loptica putuje tolikom brzinom (426 km/h najveća zabilježena brzina op.a.) da ti u milisekundama moraš odlučiti svoj sljedeći potez i kako nadmudriti protivnika.

Jedan Patrikov dan izgleda toliko lijepo da bi ga svatko poželio proživjeti, bez obzira što tvrdi da se radi o “danima blizancima”…

Rano buđenje za školu i da u njoj moram sve uredno odraditi. Kada stignem doma ponovim sve što se radilo I družim se s obitelji što smatram jako bitnim faktorom. Važno je i socijalizirati se s prijateljima, čuti se i družiti s njima. Ali zna se i da ću se svaku večer pojaviti na treningu i pošteno to odraditi. Nije stvar u tome što moram, nego je badminton nešto što volim i u čemu uživam. Svaki dan se volim pojaviti na terenu, učiti svaki put nešto novo i dokazati se da ja to mogu.

Da, misli i na odmor, uz to što je odgovoran i vrijedan…

Kada završi trening u petak navečer zna se da je vrijeme za otići negdje s prijateljima I također i subotu. Nedjelju ne izlazim toliko jer već se ponavlja za školu.

Uistinu facinantne mudre misli. Doslovno svatko može se podsjetiti ili naučiti vrijednu životnu lekciju…

Definitivno mislim da ne postoji nešto gdje sam uložio najviše truda, jer svakim novim danom mogu dati taj još jedan posto više od sebe i svakim danom još jače I jače gristi. Samim time nikada neće biti dovoljno, u smislu da svaki dan radim na sebi.

Dokazao se već, ne zbori naravno u prazno…

Najviše pamtim “taj” prvi put kada sam postao dvostruki prvak Hrvatske. Krenulo je s tim finalom pojedinačno kada sam nakon pobjede bio presretan, ali znao sam da me čeka finale parova s mojim prijateljem I partnerom Patrikom Konjuhom. Toliko smo dobro odigrali, a praktički smo još bili djeca i jako sam ponosan na te trenutke. Skupa smo uspjeli i naš pojedinačan trud se isplatio. Preponosan sam na to.

Trema prije najvažnijih mečeva kao faktor koji zna prodrmati i najveće…

Onaj tko kaže da nema tremu jednostavno ili ima sklopku u glavi koja ju totalno isključi ili laže. Jednostavno znaš da ima ta mogućnost da izgubiš. Ja osobno uvijek imam malo tremu prije tog meča, ali dam sve od sebe na terenu i ostavim sve što mogu dati.

Osjećaj u glavi u presudnom poenu meča i koje sve taktike primjenjuje…

Kombiniram taktike kako nadmudriti protivnika. Odigrao si toliko poena prije i pokušavaš analizirati sve to u glavi i znaš koji mu do tada udarci nisu najbolje išli. Trudim se onda odigrati dag a dovedem u što bolju situaciju u svom pogledu kako bi došao u položaj da uzmem taj posljednji poen.

Glavne karakteristike igre pokazuju o kakvom se talentu i igraču radi…

Dosta sam staložen. Kada vidim priliku uvijek ju zgrabim i uvijek sam spreman za idući udarac. Obrambeni ili napadački? Opisao bih se kao napadački igrač.

Prati li badminton na TV-u…

Svakako! Natjecanja na svjetskim i europskim razinama pratim, dok hrvatska natjecanja jednostavno ne postoje u prijenosima. To mi je jako žao i mislim da bi se badminton kao sport trebao puno više promovirati.

Definitivno je u javnom mijenju pretežno iskrivljena predodžba o badmintonu…

Roditelji danas imaju razvijen stereotip i čim djeca dođu u dob kada se žele baviti sportom guraju ih prema “poznatim sportovima”. Primjerice nogometu, košarci, rukometu, kod nas na moru i prema vaterpolu, što stvarno poštujem, kao i svaki sport. Ali, nekom predrasudom, mišljenja sam, radije šalju djecu u takve sportove, nego li u badminton.

U Patrikovom zanimanju su i drugi sportovi…

Kao I svako drugo dijete kod nas volim nogomet, pogledati naše Vatrene i bodriti ih sa svojim prijateljima. Pojavi se i neka dobra košarkaška utakmica.

A zaigra i nešto osim prevoljenog badmintona…

U slobodno vrijeme s prijateljima često odem na neki teren i organiziramo se u grupi, pošaljemo poruku gdje da se nađemo i uzmemo loptu I odigramo uru vremena nogometa ili košarke.

Poželio sam od njega brzu reakciju / asocijaciju na pojam “trener”…

Kada sam na treningu ili turniru on je za mene drugi otac i tako se i ponaša. To je osoba na koju se mogu u svakom momentu osloniti i koja će mi uvijek dati savjet koji će me voditi prema boljitku moje sportske karijere.

Potvrđuje na koga naravno misli pritom…

Na moje trenere Vlaha Čerjana i Ratka Galjera!

Jako je zahvalan na svemu…

Prvo svojim roditeljima, jer uvijek su me bodrili i financirali sve moje potrebe i troškove koje taj zapravo dosta skup sport donosi. Trenerima na podršci i što su me naučili svemu što znaju. Svim mojim prijateljima hvala koji treniraju rame uz rame sa mnom, jer uz njih sam sve to I učio, kao oni na meni tako ja I na njima. Svaki potez kojeg sam napravio na treningu – uvijek ga se sjetim na turniru.

Planovi za budućnost u badmintonu su u potpunom skladu sa svim onim ukupnostima koje Patrika i karakteriziraju…

Samim ulaskom u reprezentaciju moje uspjehe s državnog nivoa prenijeti na europski nivo I predstavljati svoju državu u najboljem mogućem svjetlu i s najboljim mogućim rezultatima. Ako Bog da I to sve prođe, nakon toga odvesti sve na svjetsku razinu.

Pozvao je na svoj način djecu da se upišu u badminton. Baš kako iskreno i misli…

Mogu iz svoh osobnog iskustva potvrditi da je to predivno okruženje, s puno djece koji su tu iz istog razloga kao i vi. Naučit će nešto o tom sportu, dobro se zabaviti, ekipa je odlična i sklopit će mnogo prijateljstava.

Poruka za djecu s poteškoćama u razvoju i kako bi ih motivirao da se uključe u sport. To je jedna od stvari koje su presudne i s kojom muku muče i stručnjaci diljem svijeta…

Oni možda imaju u glavi ugravirano da se ne mogu baviti nečim zbog raznih predrasuda, koje apsolutno ne postoje, odnosno nisu točne. Svatko se može I ima pravo baviti onim što želi. Ne mora se osvrtati na išta drugo I neka bude ono što jest i napravi najbolju moguću osobu od sebe.

Sa svima nama je rado podijelio i svoj san…

Jednog bi dana htio nastupati na Olimpijskim igrama. Predstaviti državu u najboljem mogućem svjetlu, nositi sa sobom zastavu i ponosno se osjećati kao Hrvat.

Vjera u sebe. Teško pitanje i mnogima teška praksa. Ne i ovom mladom genijalcu…

Vjerujem u sebe toliko da znam da ja to mogu i uvijek biti skroman u smislu toga. Znam da sam sposoban, ali ako se snovi I ne ostvare – znat ću da sam dao sve od sebe.

U dlaku se slaže s konstatacijom da je najvažnije dati sve od sebe, onoliko koliko svaki pojedinac može u svom polju djelovanja.

Svaki uspjeh ostavio je trag ne samo u nama nego i u sportu općenito, ili drugim sferama. Zauvijek će nešto ostati arhivirano i uvijek treba gledati na to da se trudiš i da si zapamćen.

Odgovara na svako pitanje poput brzine munje i riječi mu odjekuju poput groma. Pa tako i o pojmu prijateljstvo…

Prijatelj te u svakom tvom cilju podupire i daje najbolje savjete kako do toga doći, uz iskreno mišljenje o tome.

Djeca provode pasivniji život nego li prije. Može li se to uopće promijeniti, pitanje je na koje hrabro odgovara mladi gospodin u punom smislu riječi…

Razvitkom interneta i kako čovječanstvo napreduje logično je da dijete u najranijoj dobi ulazi u svijet informatike I svih njezinih čari. Kao jedan od njih, jako dobro to znam. Ali, mislim da tehnologija nikad ne bi smjela prevladati u našim životima. Svako dijete bi se bar nečim trebalo baviti, pa maker I trčalo pola sata dnevno. Na dnevnim bazama bih to od srca preporučio.

Zdravo korištenje tehnologije od presudnog je značaja. On to ima i nudi savjet…

Svoje slobodno vrijeme provodim i pred računalom i u dopisivanju sa svojim prijateljima. Opet, sve se svodi na komunikaciju, da izađemo vani, prošetamo, provedemo vrijeme skupa. Tehnologija bi morala služiti s ciljem da se ljudi druže, komuniciraju, do te mjere da se nađu vani I nešto I učine skupa.

Tehnologija služi djeci i mladima kao alat u što uspješnijem školovanju I stjecanju novih znanja…

Definitivno je tehnologija jako prisutna u današnjem načinu školovanja i pridonijela je tome što ste naveli. Ali, sve treba imati svoje granice, mjeru I ne dozvoliti da išta prevlada.

Patrik, zahvaljujem Ti se od srca na ovom lijepom razgovoru. Iznimno je koristan za mlade čitatelje, ali i za sve odrasle. Za mene osobno je također bio koristan, puno si me i naučio. Du Sportivo pratit će Tvoje nastupe I želim Ti puno sreće I da ostvariš sve svoje snove…

Ja Vam se uistinu zahvaljujem I svakome tko će me pratiti u mojim narednim nastupima. Iskrena hvala i obećavam da ću dati svaki atom svoje snage.