POMALO ZAPOSTAVLJENA ČELIČNA DISCIPLINA I ELEGANCIJA SONETA Matoš, Ujević, Paljetak…
U iščekivanju povratka…
U suvremenom pjesništvu sonet, reći ćemo nažalost, više nije dominantna forma. Ovaj izuzetno zahtjevan “metrički kavez” i svi slični polako i sigurno prepustili su mjesto slobodnom stihu, za kojeg također treba naglasiti kako ima svoje brojne zakonitosti u teoriji stiha.
Sonet zauzima manji, ali makar stabilan udio objavljene poezije. Danas mu pjesnici najčešće pristupaju u okviru neoformalizma kao stilskom i zanatskom izazovu, ili kroz postmoderne dekonstrukcije gdje se zadržava okvir od 14 stihova, ali se stroga pravila rime i metra namjerno lome ili zamjenjuju asonancama i slobodnim ritmom.
U ovom malom podsjećanju na ovu uzvišenu formu stavit ćemo naglasak na talijanski (Petrarkin) sonet, te priložiti takav primjer iz pera glavnog urednika DU Sportiva.
Talijanski sonet sastoji se od točno 14 stihova raspoređenih u četiri strofe – dvije kvartine (četveroredi) i dvije tercine (troredi), odnosno veću cjelinu od osam stihova (oktava) i završnu od šest stihova (sekstet).
Tradicionalno se piše u jedanaestercu (endecasillabo), stihu od 11 slogova koji je temeljni stih talijanskog i hrvatskog klasičnog soneta.

U ovom je primjeru primijenjena shema rime abab abab cdc dcd. Kvartine nose ukrštenu rimu s dva para sročnih završetaka koji se ponavljaju kroz obje strofe. Tercine donose nove rime raspoređene u alternirajući niz kroz dva trostiha.
Između oktave i seksteta (na prijelazu iz 8. u 9. stih) dolazi do misaonog ili emocionalnog obrata (volta), s tim da je mini volta u noćni (ne)mir uvedena u sedmom stihu.
Kvartine inače u pravilu postavljaju sliku, tezu ili problem, dok tercine donose zaključak, refleksiju ili poentiranje.
U ovom sonetu, koji je antinokturno forme, govori se o (s)lomu nekih tradicijskih vrijednosti, a ponajviše obitelji, kroz slike ognjišta i gnijezda (čedo).
Matoš, Ujević, Paljetak – ostaje nam od njih i veliko sonetno nasljeđe, dok čekamo da se poezija ponovno zatvori u “kaveze” visokog zanata i estetike jezika i forme.

NOTTURNO
Svilen plavi slap mlađak mjesec sliva
Niz rosnu dolinu srebrena sjaja;
Stidljivi cvrkut u fijuk se skriva,
Prpošna trešnja bjeline bez kraja.
Začuđena noć mlačan oblak šiva,
Crvena munja, fenjer usred gaja;
Naglo mukne dah – i sve tiše biva,
Tek slaze kaplje nedostižna raja.
Dok stijenj se njiše, oknom pleše grana,
Al’ nikog nema – zbio kut je sjene;
Ognjišta mrtva, vjekovima tkana.
Šake pepela kriju se pod zjene,
Čedo pod gnijezdom poludjelih vrana;
Iz bijesnog neba već se ruše stijene.
