Bezazlenost srca i duboka melankolija

Prekjučer je ovom velikanu bila obljetnica rođenja, ali Njega se sjećamo svakog dana kroz neprocjenjivu ostavštinu i živi kroz sva svoja duboka ostvarenja, široka kao svemir, koji je volio iznova i iznova preispitivati.

Bez ikakve sumnje Tin Ujević (1891-1955) smatra se jednim od najvećih, a za mnoge i najvećim hrvatskim pjesnikom svih vremena. Njegov utjecaj na hrvatsku književnost i jezik doslovno je nemjerljiv.

Da, bio je istinski velikan i jedan od stupova hrvatske književnosti, prepoznatljiv po nevjerojatnoj ljepoti izraza i dubokoj melankoliji.

Njegovo mjesto među najvećim hrvatskim pjesnicima osigurale su brojne antologijske pjesme poput “Svakidašnje jadikovke” i “Notturna”, koje su i danas vrhunac domaće poezije i inspiracija čitatelju, ali i novim generacijama pjesnika.

Živio je potpuno izvan građanskih kalupa, provodeći dane u kavanama Zagreba i Pariza, posvećen isključivo pisanju i knjigama.

Zbirke pjesama Lelek sebra i Kolajna trajno su promijenile i modernizirale hrvatski pjesnički jezik.

DU Sportivo odabrao je jednu od njegovih najljepših pjesama – Pobratimstvo lica u svemiru. Duboka, utješna i bezvremenska pjesma o ljudskoj povezanosti, solidarnosti i spoznaji da nitko u svojoj patnji i životu nije sam na svijetu.

Cijeli je život težio višoj duhovnosti, baš onakvoj iz Pobratimstva lica u svemiru, bezazlenosti srca i osjećajnošću koju je prenosio dubokom melankolijom.

POBRATIMSTVO LICA U SVEMIRU

Ne boj se! nisi sam! ima i drugih nego ti
koji nepoznati od tebe žive tvojim životom.
I ono sve što ti bje, ću i što sni
gori u njima istim žarom, ljepotom i čistotom.

Ne gordi se! Tvoje misli nisu samo tvoje! One u drugima žive.
Mi smo svi prešli iste putove u mraku,
mi smo svi jednako lutali u znaku
traženja, i svima jednako se dive.

Sa svakim nešto dijeliš, i više vas ste isti.
I pamti da je tako od prastarih vremena.
I svi se ponavljamo, i veliki i čisti,
kao djeca što ne znaju još ni svojih imena.

I snagu nam, i grijehe drugi s nama dijele,
i sni su naši sami iz zajedničkog vrela.
I hrana nam je duše iz naše opće zdjele,
i sebični je pečat jedan nasred čela.

Stojimo čovjek protiv čovjeka, u znanju
da svi smo bolji, međusobni, svi skupa tmuša,
a naša krv, i poraz svih nas, u klanju,
opet je samo jedna historija duša.

Strašno je ovo reći u uho oholosti,
no vrlo srećno za očajničku sreću,
da svi smo isti u zloći i radosti,
i da nam breme kobi počiva na pleću.

Ja sam u nekom tamo neznancu, i na zvijezdi
dalekoj, raspreden, a ovdje u jednoj niti,
u cvijetu ugaslom, razbit u svijetu što jezdi,
pa kad ću ipak biti tamo u mojoj biti?

Ja sam ipak ja, svojeglav i onda kad me nema,
ja sam šiljak s vrha žrtvovan u masi;
o vasiono! Ja živim i umirem u svjema;
ja bezimeno ustrajem u braći.