(Mali) Doprinos…

Ovog puta u rubrici koju ostvarujemo u suradnji s Hrvatskim institutom za istraživanja i edukaciju o mentalnom zdravlju, osnivača najcitiranijeg hrvatskog psihijatra prof.dr.sc. Mira Jakovljevića, naš mali doprinos sve većem i konkretnijem otvaranju tema mentalnog zdravlja.

Nemali broj puta govorio sam ili pisao o osobnom iskustvu prolaska “paklenog puta” paničnih napada. Mali je to doprinos činjenici da je potrebno progovarati o temama duševnih bolesti i kroz vlastita iskustva.

Otvaranje tog puta svakom sljedećem tko bude slijedio primjer doprinijet će daljnjoj destigmatizaciji Osoba s duševnim bolestima, kao i boljem razumijevanju istih.

Iako se razgovara, još uvijek premalo, u raznim segmentima društva takve osobe, koje su jednake kao i sve druge, često su izložene neugodnim, stresnim, nepredvidivim situacijama i reakcijama okoline.

Razumljivo je dakle da svoju situaciju drže duboko u nutrini i dijele ju samo s užim krugom osoba, nerijetko samo obitelji. Nemjerljivo bi im bilo lakše u “borbi protiv gorostasnog zmaja” kada bi se mogle otvoriti, normalno razgovarati s okolinom o tome i naravno dobiti nužnu podršku i razumijevanje.

Stoga, ponovno, ovog puta u rubrici koju ostvarujemo u suradnji s Hrvatskim institutom za istraživanja i edukaciju o mentalnom zdravlju, osnivača najcitiranijeg hrvatskog psihijatra prof.dr.sc. Mira Jakovljevića, naš mali doprinos sve većem i konkretnijem otvaranju tema mentalnog zdravlja.

Iz osobnog iskustva glavnog urednika DU Sportiva, koji je navedene psihičke poremećaje prošao, pobijedio, prethodno ih oblikovavši u stihove, u zbirci poezije Tisuću Preobraženja, urednika Borisa Njavra iz Društva dubrovačkih pisaca i doktorice književnosti Ivane Lovrić Jović, s Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje.

PANIKA

U nesvjesticama koračam po crnim jezerima,

Preneražen postajem atribut zarobljene noći,

Dok spiralne grane bijelih vrba naočigled tonu,

I raste maglica izdaha uspravnih vodenih zmija,

Plutaju prema meni crveni uvenuli karanfili,

Otuđeni s groblja od zlih dvonožnih duhova,

Čelični me titan progoni bijesno dahćući,

Razgrćem oštro šipražje i liježem pod vodu,

Padam u vrtlog zujeće vrtoglave međusvijesti.

Unutar nje budan i bez zraka hropćem,

Izmučen u nekom novom sablasnom svijetu.

Ničeg tamo nema – lebdim u tihoj bjelini,

U bojazni da sam pronašao ispraznu vječnost,

Pakao živih i svjesnih odijeljenih od smisla,

Ne dišem, ne čujem, ne vidim, ne slutim,

Samo čeznem za svim zlim činima koje stvorih,

Da su crni kipovi naselili bi praznu metropolu,

Ali spoznao bih konačno čudovište u sebi,

I um koji nemilosrdno reprizira noćne more,

Mojih nebrojenih istovjetnih života,

Postajao sam vrag da bih se s vragom borio,

Zanemarivao bjelinu u kojoj se sada gušim,

U otrovnim isparavanjima propuštenog dobra.

Izjeda me nevidljiva trodimenzionalna bolest,

Naizgled shvatljiva u svojoj nedohvatljivosti,

Dovitljiva i umiljata korača mojim prazninama,

Vrišteća panika ucvilila me prije konca,

I nezaustavljivo kročim prema noćnim morama,

U kojima bježim prema vječnoj propasti.

 

Jeka glasnih opravdanja u bolesti uzaludno iza crnih vrata odzvanja…

HIPOHONDRIJA

Kolosalna strašiteljica,

U zboru jezivih palih anđela,

Perfidno iskorištava moju slabu točku,

Bolest kobnu u godinama zlatnim.

Osluškujem nebrojene titraje tijela,

Ponirem u bljedilo svoje kože,

Ogoljena je krhka vjera u vječnost.

Samo kipti bijes u obijesti opipljivog,

Nezasitni apetiti u raspadljivoj valuti,

Talozi paučine iza Uskrsnog pročelja.

Redatelj filma mog kratkog života,

Ozlojađen crpi posljednje snage,

U kadrovima borbe s hipohondrijom,

U devijantnom oktogonu strave,

Dok zajedljivi smjehovi odjekuju dvoranom.

Osjetljive duše u vulgarnom okruženju,

Nemaju izgleda za željenim suosjećanjem.

 

Osamljeno doživotno drhtanje i progon iz jaslica sreće…