Počivaj u miru dobri naš Kočo

Foto: NK GOŠK Dubrovnik 1919.

Kada ode jako dobar, topao i tih čovjek stegne itekako u grudima. Udahnuti zrak u prisustvu nekoga takvog značilo je trenutni mir, radost susreta, provedenog vremena…

Napustio nas je Muharem Kočić, prvenstveno dobar čovjek – od malih nogu nosim tu sliku u glavi s lapadskog igrališta gdje sam Ga sretao, pa sve dokad sam odrastao i još bolje shvatio koliko je to dobar, tih, nenametljiv čovjek, koji živi za svoju obitelj i širi dobro među drugima.

Još kao mali dječak koji nije krenuo u školu znao sam i da je nogometna ikona ovog grada. Pokojni otac koji je radio u GOŠK-u petnaestak godina naglašavao mi je i njegove ljudske i nogometne vrijednosti.

Da, osjeća se praznina koju je Kočo ostavio iza sebe, ali i nasljedstvo dobrote i uzora svojoj obitelji i svima nama koji smo imali sreću poznavati ga.

Ostavio je na lapadskoj travi koju nikad nije napustio da ode u puno jači klub “trag kopačke” koji ništa ne može pobrisati. Bio je jedan od najvećih igrača koji je istrčao na tu travu, igrač koji se rijetko rađa, sa talentom nogometnog kralja i osobnošću sasvim običnog čovjeka.

Bio je sve samo ne običan – u toj “običnosti” kriju se najveći ljudi. U skrovitosti svih onih vrijednosti koje je neumorno živio do posljednjeg dana, a u tome je najveća ljudska veličina. Za takve ljude poželiš da ti budu “drugi otac” – uzor.

Počivaj u miru dobri naš Kočo, uz sve ono što si napravio zaslužio si vječni mir i vječnu radost, kao nagradu za dobrotu, a ta osobina je jedna od onih malo pojmova koji se ne mogu opisati nikakvim riječima.

Iskrena sućut obitelji i svima koji su Ga poznavali.