…to treba i imati u sebi i znati…

Definitivno jedna od osoba koja osim divnih temeljnih vrijednosti posjeduje i jedno od najvećih sveobuhvatnih znanja koje sam ikad imao prilike vidjeti. I pritom to znanje toliko nenametljivo pokazuje, pritom nudeći poante – nove spoznaje drugima oko sebe. Nesebično golemo darivanje…

Što možeš darovati pjesniku? Sredstvo da djeluje, a on će ga brižno čuvati, jer si mu time dao sve. No, oni koji to imaju u sebi i pritom znaju idu i korak više. Poznato je da osim što su pjesnici svoji, ipak imaju svoje uzore, koje ne oponašaju, već usvajaju njihove alate, a ponekad i neki njihov način razmišljanja.

Darovati knjigu našeg velikog pjesnika Vladimira Vidrića, nešto je uistinu posebno. Razgovarali smo o pjesmi Dva pejzaža, koju ovom prigodom i donosimo, te nismo mogli iznijeti mnogo zaključaka o drugom dijelu pjesme / drugom pejzažu. Svaki pjesnik u detalj zna svoju pjesmu, a na svima nama ostalima je da iz nje izvučemo ono što nas “pogađa“, te svoje zaključke.

Iz vlastitog iskustva – nijedna jedina osoba na svijetu ne može do kraja protumačiti ono što sam u pjesmi zapisao i time ništa novog nisam rekao. Pogledajmo posljednju kiticu Vidrićevog remek-djela – nemoguća misija…

“Zdravstvuj!” – i smijeh se pronije.
Il prosu se šaka pijeska?
Ja ne znam. – Na mokrih stazah
Tiha se voda ljeska…

Hvala od srca, dragi moj prijatelju, te se veselim svakom novom, prebogatom razgovoru…

Dva Pejzaža

U travi se žute cvjetovi
I zuje zlaćane pčele,
Za sjenatim onim stablima
Krupni se oblaci bijele.

I nebo se plavi visoko
Kud nečujno laste plove; –
Pod brijegom iz crvenih krovova
Podnevno zvono zove.

A dalje iza tih krovova
Zlatno se polje stere
Valovito, mirno i spokojno –
I s huma se k humu vere…

II.

Nebeski putnik mjesec
Lako je odskakivo
Nad svijetlim oblačnim rubom
I opet u nebo plivo.

I kad sam otvorio prozor,
Blistav od kapi kiše,
Trznula se je grana
I još se lagano njiše.

“Gledaj – glas mi se javi –
Iskrice noći lete…”
l vidjeh u rosnom grmlju,
Gdje blisnuv – ginu i – svijete.

“Tko mi to kaza?” – viknuh,
Al grmlje i bašta sniva,
Tek mjesec nad svijetlim rubom
Naglije hiti i pliva.

“Zdravstvuj!” – i smijeh se pronije.
Il prosu se šaka pijeska?
Ja ne znam. – Na mokrih stazah
Tiha se voda ljeska…