“JAKO SE BRINEM ZA TEBE PRIJATELJU MOJ” Divno je bilo imati Te za Prijatelja
Strasno želim…
I svim ljudima na Zemlji i prirodi i čak svemu onome što nije živo poželimo da budu najsretniji i u svakome pronađimo nešto dobro i to uvijek pronalazimo najprije dobre osobine – o tome uglavnom govori pjesma iz zbirke poezije “Tisuću Preobraženja”.
“Jedan Drugom su ogledala” i brijeg i pjesnik – oba nepomična, u svom očaju, ali prepuna ljubavi.
Malo je nedostajalo da ova pjesma ne završi u zbirci, ubačena je “pet do podne”, u izboru autora, koji je pored uredničkog dvojca Boris Njavro i Ivana Lovrić Jović mogao odabrati dvije pjesme, pored 75 već znalački odabranih od njihove strane.
Uživajte u dijalogu…
PJESMA JEDNOM BRIJEGU
Bog te prije čovjeka poklonio Zemlji,
Željeno si dijete Njegove kreacije,
On te zamislio, oblikovao i brižno uljuljao…
Na tebi ništa ne raste, sebična pustoš,
Golo kamenje se bijeli i pokoji mrtvi panj,
Prosuta na te siva boja, jezom odišeš…
Ljubi te nebo i pod tobom hitra rijeka,
Plodni vinogradi i vrijedne težačke ruke,
Posvuda oko tebe idilične zelene nijanse…
A znam da nisi zavidan, prijatelju moj,
Skroman si i siromašan kao i ja,
U mojim pjesničkim mislima ti imaš dušu…
Svakog te dana čezno i ganutljivo gledam,
Kroz stari prozor moje trošne sobice,
Nepomični u svom očaju i ti i ja…
Kad ukrade mi te noć bježim u snove,
U njima smo oba raskošni i radosni,
A onda svane tužna zora i silom se mirim…
Kad me jednom ne bude ostat ćeš usamljen,
Tko će onda ljubiti siromaštvo tvoje,
Jako se brinem za tebe, prijatelju moj…
Iza mene će ostat’ samo mrtva slova,
Neostvarivi snovi na žutom papiru,
Bez ikakvog korisnog životnog zaključka…
Ali neka bar ova pjesma bude svjedok,
Kako je bilo divno imati te za prijatelja,
A mene će oplakati samo jesenska kiša…
Neka ti vjekovi pred tobom donesu plodnost,
Strasno želim da te prekriju crveni jasenovi,
Da se obojaš i sretan mi jednom budeš…