Zauvijek ostajemo Djeca upravo – sjećanjima!

Deset tadašnjih jako radosnih dječaka, danas dobrih odraslih ljudi, osvojilo je u dresu tadašnjeg GOŠK-Juga uvjerljivo Zimski kup Austrije uz osam pobjeda i gol-razliku 41:4. Oni su: Milo Lučić, Goran Pehar, Akan Brković, Dubravko Zrilić, Renato Mihaljević, Čedo Lukšić, Boris Agatić, Denis Pervan, Milan Vasić i Mario Matković 

Dugo sam razmišljao na koji način prenijeti ovu prelijepu uspomenu od koje je prošlo 40 godina. Prijelomna crta bila je da nisam želio nijednom Djetetu koje će naići na ovaj tekst dati povod da misli da je kako često čuju “nekad bilo puno bolje za Djecu nego danas”.

Možda je tako, ali ako je i tako uvijek nam je dužnost njihove trenutke učiniti (još) boljim, ljepšim i svakako optimističnijim, uz beskrajnu podršku.

Krovni pokrovitelj DU Sportiva

Zahvaljujem se Milanu Vasiću koji je oživio ovu uspomenu, Mariju Matkoviću koji je poslao vrijedne fotografije, Bobu Agatiću koji je “dešifrirao lica” i svima koji su pomogli da ovaj dragulj ugleda svjetlo dana iz arhive sjećanja.

Sjećanja na putovanje koje je toj Djeci značilo više od života, sjećanje na Turnir gdje su na velikoj pozornici, ali ne većoj od njih pokazali “velikima” kako se igra, kako se nikoga ne boji, kako se nikoga ne precjenjuje, kako se vjeruje, kako se veseli, druži, kako se drži skupa…

Sve nas to uči sport. Sport je i danas jako živ i možda izgleda “svemirski” u odnosu na nekad, ali samo izgleda, jer DU Sportivo nikada neće potpisati da je bolji nego prije. Jer u našem tekstu o poanti sporta uspjeli smo to dokazati. Dokazala su to i ova tadašnja Djeca. Poanta sporta je vječna i besmrtna i konstantna. Poanta sporta je upravo – Dijete!

Desetorica junaka ovog teksta, uz svog trenera Željka Vlahutina i direktora Kluba pokojnog Mithada Strinića, pomeli su između ostalih Rapid 5:0 i Sturm u polufinalu 3:2. U finalu je pao Čelik iz Zenice 4:1.

Pogledajte u novinskom članku na slici ispod cijelu priču, koja je jako detaljno napisana:

Pokal je stigao u Dubrovnik i najvažnije ovaj događaj ostao je duboko urezan u njihovim sjećanjima. I danas se osmjehnu na spomen…

Neki od njih postali su nogometaši, neki nisu, ali zajedničko im je da ga svi imaju u krvi, kao i to da uvijek ostajemo djeca upravo i sjećanjem na lijepe trenutke djetinjstva.

Zato svakom djetetu treba do neba visoko se truditi uljepšati djetinjstvo. Da upravo sjećanjima zauvijek ostanu djeca, dobra djeca koja mogu postati jedino ako istu tu dobrotu u njih i usadimo – uzorom i primjerom.

Ova djeca, tadašnji i današnji primjer, odgojena su i sportom, koji nas uči prelijepim vrijednostima, visokovrijednim vrijednostima, uz ostale benefite.

I na kraju prije nego ispod fotografije potpišemo njihova imena da ih možete prepoznati, želimo se posebno prisjetiti i zahvaliti se na doprinosu dubrovačkom nogometu pokojnom Mithadu Striniću. Nikada Ga nećemo zaboraviti i neka počiva u miru i vječnoj radosti.

Stoje (s lijeva): Milo Lučić, Goran Pehar, Akan Brković, Dubravko Zrilić, Renato Mihaljević, Čedo Lukšić. Čuče (s lijeva): Boris Agatić, Denis Pervan, Milan Vasić, Mario Matković. S lijeva: Mithad Strinić i Željko Vlahutin