Besmisao…

Pristup Iron Maidena u pisanju antiratnih pjesama je gotovo uvijek iz perspektive pojedinca – recimo vojnika, a ne recimo generala ili političara. Mnoge pjesme o ovoj temi su napisali poput Afraid to shoot strangers, 2 minutes to midnight, Paschendale, Fortunes of war, Como estais amigo, For the greater good of God, The Aftermath, Brighter than a thousand suns (primjetit ćete čistu poetiku u naslovu – pjesma govori o stvaranju atomske bombe op.a.)

Moj osobni pristup u pjesmama o ratu i ratovanju većinom je usmjeren na makro sliku (primjer je pjesma o tvrđavi Imperijal op.a.), ali postoje dvije iznimke poput pjesama objavljenih u zbirci Tisuću Preobraženja u izdanju Društva dubrovačkih pisaca – “Stranac u ratu” i “Ružičasti karanfil”, obje “iz glave vojnika”.

“Stranac u ratu” pisan je po uzoru na “Afraid to shoot strangers” od Iron Maidena. Ulazi u misli vojnika koji se pita kako će dignuti ruku na stranca, a sve iz premise da je u pitanju osvajački rat u kojem su vojnici tek “pijuni na ploči”, bezbroj je primjera kroz povijest, a upravo je povijest možda i najjači adut Iron Maidena.

Uživajte u stihovima, koji otkrivaju besmisao rata…

Afraid to shoot strangers

Lying awake at night, I wipe the sweat from my brow
But it’s not the fear, ’cause I’d rather go now
Trying to visualize the horrors that will lay ahead
The desert sand mound a burial ground

When it comes to the time
Are we partners in crime?
When it comes to the time
We’ll be ready to die

God let us go now and finish what’s to be done
Thy Kingdom come, thy shall be done on earth
Trying to justify to ourselves the reasons to go
Should we live and let live? Forget or forgive?

But how can we let them go on this way?
The reign of terror corruption must end
And we know deep down there’s no other way
No trust, no reasoning, no more to say

Iron Maiden – Afraid To Shoot Strangers (Official Video)

No Description

Stranac u ratu

Sablasna kišna noć, neobuzdano pucaju gromovi,
Seoce i poplavljena polja odsječeni od svijeta,
U ubogoj kućici svijeća gori, a tuga konak traži.

Posljednja večera, mladi vojnik jutrom hodi,
Prestravljeni roditelji, uplakana sestrica,
Nijemi razgovori očima tišinu hrane,
Da barem to ljuto jutro nikada ne svane.

Besani noćni počinak u potpunome mraku,
Redaju se slike pustinjskih ratnih strahota,
Uniforma, oružje, sulude bijesne naredbe,
Bukti oslobođena mržnja, lebdi brza smrt,
Crvenilo oboji žuti pijesak, suklja crni dim.

Mučno i nesmiljeno narod nasrće na narod,
Brat nišani u brata, hladno k’o u kamena svata.

Golobradi mladić još se nemirnije prevrće,
Užasan strah kuca u svakoj napetoj pori,
Znojan krevet, razrogačene oči navikle na tamu.

Kako odapeti strijelicu smrti u nevina brata,
Možda siromaška i sumišljenika njegova,
Zastava mu ne čini ponos u osvajačkome ratu,
Vrtlog surovog besmisla krvlju mu kola,
Odgojen u vjeri da ljubi bližnjega svoga.

Kako li će na zadnjem sudu stati pred Boga?

Ako progovori oružjem iz bezdana strave…

Olujna zora sviće, ispaćena duša hropti,
Hoće li se ikada vratiti svojim najmilijima,
I opet s trijema gledati žuta polja kukuruza,
Baštinu svu naslijediti, sa ženom je dijeliti,
Djecu svoju u miru gledati i rane cijeliti.

Kreće u neizvjesnost, u predvorje pakla,
Pred brodom oproštaji, figure od stakla,
Usporeni plov sivom i mračnom vodom,
Preostaje samo luda čežnja za slobodom.