LOADING

Type to search

Bili i ostali Dubrovački sport

DOVIĐENJA PREDOBRI NAŠ GOGO Malo nam je jedan život s Tobom…

Dobri otac – Svima…

Nije naravno istina da “sve shvatimo” tek kada netko ode. Ostane onaj osjećaj “mogao sam mu dati više“, ali ne brinimo – to je samo osjećaj tuge zato što čovjeka više nema, zato što bi ga još jednom htjeli zagrliti, opet mu nešto reći, “još ga malo zadržati s nama“. Pa još malo. Ljudski je to, duša tako želi…

Znali smo tko si – itekako predobri naš Gogo. U Tvojoj prevelikoj istinskoj poniznosti i skromnosti, uvjereni smo da si i Ti znao, jer uvijek smo, znaš, htjeli da budeš ponosan na sebe, da si sretan. Tvoje vrijednosti bile su “Nebeskih mjerila” u toj velikoj spontanoj dobroti, koju si širokog srca davao. Uživali smo Gogo. Uživali. Baš jednom od onih najljepših doživljajnih riječi – skupa

Toliko smo vremena proveli skupa. Nema više Gogo ni Bloudeka, Petka, Rade, koji nam je svima regalo ime “Kod Rade“. Nema Vas, mnogih, mnogih još, a “u svima ste koji su Vas znali“. Svaka ste molekula ovog divnog Grada, svaka ste kiša koja padne, vjetar koji puhne…

Nije Gogo Tvoja “najljepša žica violine” niotkuda, jer baš ta violina je Tvoje obiteljsko stablo.

Tvoj djed Stanko Kapović, svi smo Ga fala Bogu zvali “Đedo“, GOŠK-ov oružar. Koliko nam je lopti samo pokrpio, držao naše dresove, kopačke i lopte uvijek uredno na istom mjestu. Koliko nam je čajeva skuhao poslije treninga. Tvoj tata Miljenko – jedan od najboljih igrača / igračina ovdje rođenih, koji su ikad stupili na lapadski travnjak.

Ti i Lolo. Znaš u tisućama naših razgovora da ste bili najbolji malonometaši koje je Dubrovnik vidio. Radnička liga u Gospinom polju. Prka Te doveo. Cijeli svijet je bio naš. Roxy na Lapadu.. Kod Rade Gogo. Koliko je sve to posebno bilo, ono pravo, ono vrijeme, kad smo vrijeme doslovno držali u rukama. Otimali ga od Neba i cijenili.

Rat je udario, padao je crni snijeg. Junačino naša, sad Ti to možemo reći, jer nisi trpio hvale. Osim tijela i srce su Ti predobro ranili. Osjetljiv na nepravdu, dobar kao čisto dijete, sve si davao i dao. Kakva kombinacija, Bože.

I opet, imao si nadljudsku snagu pofajtati se s nehumanim, neravnopravnim protivnikom – bolesti koja Te nije uzela. Ne, nije pobijedila. Sam si rekao – vidimo se brzo. I vidimo se brzo. Sve je ovo života tek jedna kiša suza radosti i suza tuge, a radost i tuga su najljepše odlike ljudi. Preosjećajan. Malo je i reći da si bio pamuk naspram kamena.

I tako si i nastupao u radu za ovaj Grad, za dobrobiti. Opet si stao na “prvu crtu“. Preosjećajno si se zauzimao za ljude. Fali Tvoje utješno “ne brini” u nevolji. Bio si primjer kako se nastupa u javnom životu. Kao sasvim običan, predobar čovjek. A kako drugačije predobri i nastupaju. Da su Te kolonama slijepaca opisivali kako samo izgledaš, mislimo na Tvoju mirnu pojavu, dobre, duboke, iskrene oči – sve bi im bilo jasno.

U kontekstu vjere – mirni smo. Nebo prepuno dobrih duša dobilo je još jednu unikatnu. Svi smo mi ljudi unikati. I nisi volio podjele, bio si čovjek mira. I nikad se nismo lagali – puklo nam je Gogo srce. Ne govorimo ovo od sebičnosti, Ti si sad na redu za ovaj oproštaj, sutra mi, svi mi. Ali, jest, činiš društvo anđelima i svecima. To je to Gogo. I kako sad to vidiš – smiješ se onako lijepo radi nas, jer i nas to čeka. I opet, kako si preosjetljiv – tužan si jer smo tužni. Sve znaš…

Bio si veliki navijač Dinama – Čuvaj nas kao Livi s Neba

Moramo malo i djeci i mladima koji čitaju ili će čitati za nekoliko godina ovaj naš razgovor s Tobom objasniti na jeziku koji će im izmamiti osmijeh na lice kakav si bio. Došli bi u Tvoju butigu. Iznio bi nam svaki put najbolje što si imao, svega lijepog narezao, iznio kruha, pića za sve i tekao bi razgovor, uz salve smijeha u prepričavanju naših dogodovština.

Dogodovštine nitko neće izbrisati. Vidiš, sjećaju se ljudi Đedovog čaja i toplog osmijeha. Koliko još sjećanja će kroz godine izlaziti na površinu, dok nazdravljamo za ono vrijeme. Da Ti ga bar svatko od nas može još dati, pa da ko ekipe, kao obitelji, svi idemo Gore u neko isto vrijeme, živeći “do kraja“.

Kad je kraj? Netko je jednom rekao – kada je završena, oplođena, naša zemaljska misija s kojom nas je Bog poslao među ljude. Malo dijete kada ode? Pokazalo je svijetu koliko je lijepo i da djece bude što više.

Sve si Gogo rekao, sve si Gogo dao, ali uvijek ono “ali” – poručujemo Ti – “Malo nam je jedan život s Tobom“…

Vidimo se. Bio si nam kao dobri otac svima. Koju god radnju da si obavljao, tako si se ponašao.

Hvala Ti na svemu. Prebolno je išta nadodati.

O Bože, kad više ne čuješ ono najljepše kad ti netko iza imena nadoda “moj”. 

Pa svatko neka Ti u srcu, ili naglas reče – Gogo moj. Uz istinu – Nadrastao si ovaj svijet. Popeo se na vrh vrhova dobrote. To je jedina i prava istina.

Zauvijek Tvoji Prijatelji

 

 

Tags:

Leave a Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *