„Obitelj je moja Svetinja, dušu su mi dali“

DU Sportivo otvorio je rubriku “Best of the Best” zbog dva ključna razloga – Edukativnost koja proizlazi iz njih i daljnja afirmacija proizašlih vrijednosti, uz činjenicu da mnogi nisu pročitali neke tekstove, a baza Portala raste i teže ih je pronaći. Inače stil DU Sportiva i jest takav da se teži tome da tekstovi budu takvi da će im se uvijek moći iznova vraćati

Nije se moglo dogoditi da razgovor sa istinskim životnim junakom i našim trofejnim sportašem (deseterostruki prvak Hrvatske, deveto mjesto na SP, sedmo na EP, peto na Mediteranskim igrama, srebro na Svjetskim vojnim igrama op.a.) ne završi u rubrici “Best of the Best”.

Ovo je ujedno i najava drugog dijela razgovora s Markom, gdje ćemo otići i korak dalje, jer on nam može biti istinski primjer, uzor i inspiracija.

“Klik na Foto” vodi Vas na prebogati Jelovnik Pizzerije Mamma Mia, vrijednog Pokrovitelja DU Sportiva

Život ponekad „prospe tintu“ tragedije, tuge, nepravde, boli. Ponekad ama baš sve ostane na „zemaljskim suzama“, dok se u ipak malobrojnim slučajevima iz tog vrtloga izrode istinski junaci i životni pobjednici s „dijamantnom medaljom“ oko vrata.

Jedan od odabranih koji nam svima može i mora biti uzor je i Marko Sentić, prije teške prometne nesreće vrhunski sportaš u judu, reprezentativac, nastupio bi i pod hrvatskom zastavom na Olimpijskim igrama u Ateni 2004.

Poslije? Danas? Osoba koju se itekako voli sresti, koja će udijeliti svakome mudar savjet, pomoći, dati pozitivan osmijeh i neku spontanu gestu dobrote. Pristojnost i maniri koji ostavljaju bez daha, promicatelj zdravog života, vrijedan djelatnik Dubrovačkog saveza sportova, beskrajno ponosan i zahvalan svojoj obitelji i promiče te iste lijepe obiteljske vrijednosti. Lakoća življenja u svakodnevnoj borbi – poslu, teškim treninzima, rekreaciji, ali i opuštanju, druženju s mnogobrojnim prijateljima i poznanicima koji ga jednostavno – obožavaju…

Foto: Grgo Jelavić/PIXSELL/Marko Lukunić/PIXSELL/Josip Bistrovic/CROPIX

Nisam odmah shvatio s kojim prvakom sjedim, sve dok…

U judu sam od svoje šeste godine života. U bivšoj državi u kategoriji do 42 kilograma bio sam državni prvak, iduće godine do 50 kilograma treći i do 60 kilograma godinu iza drugi na državnom prvenstvu. U toj ogromnoj konkurenciji imao sam kontinuitet medalja.

Domovinski rat nije prekinuo zvjezdani uspon. I to kakav, a nastupao je u klubovima JK „Dubrovnik Dubrovačka banka“ dok nije otišao na studij u Zagreb, te za JK „Mladost“ i JK „Policijska akademija“.

Deset puta bio sam prvak Hrvatske u kategorijama do 65 i do 71 kilograma.

Posebno mu je drago i razvuče na spomen „onaj“ osmijeh na lice…

1997. godine osvojio sam deveto mjesto na Svjetskom prvenstvu u Parizu! Na Europskom prvenstvu u Wroclawu 2000. zauzeo sam sedmo mjesto. Nezaboravne su i Mediteranske igre u Bariju 1997. i osvojeno peto mjesto. Spomenuo bih naravno i deveto mjesto na Svjetskom studentskom prvenstvu u Njemačkoj.

Osjeti se poseban ponos kada priča o Svjetskim vojnim igrama 1999. godine. Kao student Kineziološkog fakulteta u Zagrebu nastupio je za Policijsku akademiju i osvojio srebro…

Iza mene je na trećem mjestu ostao zlatni olimpijac iz Sidneya Talijan Madalone. Nadmašio sam po plasmanu i brončanog Brazilca sa svjetskog prvenstva 2000. i pobjednika Grand Prixa u Parizu. Eto koliko je bilo jako to natjecanje i nastupio je sami vrh svjetske konkurencije. Uvijek sam bio tu negdje, ali nije bilo lako sve to financirati. Ćaći i materi bilo je jako teško.

Pizzerija Mamma Mia

U istom tonu hrabro i ponosan na svoju karijeru i trud nastavlja…

Nakon osvajanja sedmog mjesta na Europskom prvenstvu nastavio sam sa žestokim radom i cilj i želja su mi bili nastupiti na Olimpijskim igrama u Ateni, ali zaustavila me ta nesreća gdje sam jedva živu glavu izvukao i da nisam bio toliko fizički spreman ne bih se više nikad oporavio.

Možemo li reći da je judo, uz ostale faktore, spasio život…

Ja jesam judaš, ali da nije bilo mojeg ćaće, matere, brata i sestre mene ne bi bilo, ne bih uspio. Bio sam tada u kategoriji do 73 kilograma, dosta jak i dosta spreman, ali da nije bilo moje obitelji ne bi me bilo. Ponavljam, spasili su me ćaća, mater, brat i sestra. Stalno su bili uz mene, pa napominjem da kad te treba promijeniti u krevetu i sve to očistiti nije to lako. Brinuli su da budem čist.

Tu su bili i brojni prijatelji kao podrška…

Svakako i hvala im svima, svakome tko je imalo pomogao. Ali moja obitelj je moj zaštitni znak.
Brat je ostavio fakultet u Splitu, došao mi pomoći i majci. Sestra je studirala u Zadru i svaki vikend je dolazila. Otac je radio i kada su na poslu vidjeli kakva je situacija pustili su ga da dođe kod mene u Krapinske toplice. Majka je bila jako stroga, morala je biti i sve sam morao učiniti što ona kaže – „Marko j…m ti šuti i radi“. Naknadno sam saznao da je plakala po noći i nakon toga ujutro kuca i „Dobro jutro Marko, idemo radit’“.

Nastradao je u prometnoj nesreći iza Starog grada…

Bio sam u komi nekoliko mjeseci. Dva mjeseca proveo sam u Splitu i prilikom transporta u Krapinske toplice gdje sam ostao osam mjeseci došlo je do velikih komplikacija. Trebali su me prevesti helikopterom, međutim zbog mog stanja to nije bilo moguće, te su me prevezli kombijem, prilikom čega je došlo do grčenja noga i ruku, konkretno desna ruka i noga. Koljeno je bilo na bradi, a ruka iza glave o nisam se mogao micati. Nikome nisu dozvolili da putuje sa mnom, ali brat je uspio naći način da me prati tokom puta do Krapinskih toplica. Tog razdoblja se uopće ne sjećam. Nitko mi nije davao ni jedan posto šanse da ću ostati živ. Doktori su napravili svoj izvanredan posao.

Ipak, nema kraja zahvalnosti…

Da moja obitelj nije činila to što je činila ne bih danas bio tu gdje jesam. Oni su sve podredili meni. Jesam bio uspješan judaš, ali u takvim trenucima si prepušten drugima, a od njih sam imao doslovno sve – od najtežih poslova do najmanjih sitnica. Kad je trebalo piškiti i kakiti, pa nisam mogao zaustaviti ništa, slobodno tako napišite jer to je živa istina. Nije smjelo biti zabušavanja, jer mater bi došla i rekla „moraš Marko“. Ona je moj stup, moj oslonac veliki.

Ne mogu se predočiti te silne teškoće, borba za život, borba za novi hod, funkcioniranje. Koliko god slušali i čitali Marka i slične priče to jest bio njihov „ring za borbu“ i u današnjoj perspektivi ne može se išta drugo zaključiti osim – divna obitelj i „sve za člana obitelji“…

Mama i tata su naredili da se donesu kolica. Nisam mogao naravno hodati kad sam stigao kući. I majka je ipak rekla da se kolica odnesu u šupu. Ja moram hodati i hodati, pa sam vježbao i dandanas još vježbam da se još više oporavim. Svjestan sam da se nikad neću oporaviti kakav sam bio, ali šuti i radi pa se rugaj.

Marko i danas vježba iznad razine nas prosječnih ljudi…

Radim u Dubrovačkom savezu športova i oni mi maksimalno uvijek izlaze u susret i hvala im. Kad nema mora i ljeta koristim bazene u Hotelima Pallace i Excelsior i tu je prava tortura. Plivam u bazenu od 20 metara, prvo prsno s glavom gore, pa leđno bez ruku, leđno s rukama, kraul i zgibovi na kraju bazena i tako četiri ture, te zatim jacuzzi i sauna. Kada dođem doma ručam pa ide vožnja bicikla, najviše oko Rijeke dubrovačke i odem do Stare Mokošice. Obavezno prije vožnje stavim kacigu na glavu, ne daj Bože nečega. Kada opet dođem doma ima guma, utezi, vježbe koje moram napraviti. Pokušavam da približno budem kao što sam bio, jako se trudim. Šuti – rad, rad i opet rad. Osamnaest godina je prošlo od stradanja, ali ako ja neću raditi na sebi tko će. Preko tjedna nikad ne propustim takav dan i jedino nedjelju moram odmoriti, leći, spavati i gledam filmove.

Inzistiramo i ja i Marko da ponavlja iz ljubavi, potrebe, zahvalnosti i velebnih osjećaja…

Da nije bilo matere, ćaće, brata i sestre ja ne bih uspio. Svaka čast svima, svaka čast doktorima, ali moja obitelj mi je dušu dala. Četiri-pet mjeseci nakon što sam došao u Dubrovnik dolazi glavni doktor iz Krapinskih toplica i nije mogao vjerovati koliko se dobro oporavljam. Moj primjer oporavka naveo je u svojoj novoj knjizi, a prije toga pitao je moju mater može li me spomenuti, a mater je odgovorila – „Piši sve, samo nemoj spominjati Marka.“, zbog situacija koje nastaju nakon sličnih spominjanja.

U čemu je Marko bio poseban u judu…

Da bi imao vrhunske treninge i postizao svjetske rezultate moraš u svakom segmentu juda biti pravi. Ipak moram reći da sam bio jako dobar u parteru, a on se u to vrijeme kratko radio. Danas su i skratili vrijeme borbe s pet na četiri minute. Judo se mijenja, ipak postoje razlike u odnosu na prije. Prije si imao koka 3 poena, yuko 5 poena i wazari 7 poena i ippon 10 poena (završetak borbe), dok danas imaju samo wazari i ippon, a kazne ima shido, shido i shido. Prije su postojali shido -3 poena, chui – 5 poena i kei-koka -7 poena.

Prije se penjao do europskih i svjetskih judo vrhova. Današnji njegovi vrhovi ispalo je – mnogo su izazovniji i teži. Životna Olimpijska zlatna medalja…

Sada usavršavam svoj stil života. Da budem što više aktivan, da mogu funkcionirati, pričati. Idem i na logopedske vježbe. Lomim sve u sebi da bih mogao s vama sada pričati, ali ulažem puno truda za što bolji govor. Svaki dan pročitam makar deset stranica neke knjige. Većinom su ljubavne tematike.

Prirodno šarmantan i galantan, lijepih manira. Uvijek nasmijan…

Bez smijeha ne možeš uspjeti. Prije nego sam nastradao bio sam preozbiljan. Mogu ja nabrajati koliko hoćete rezultate sa hrvatskih, europskih i svjetskih prvenstava, ali ja sam bio mrtav čovjek i da nije bilo matere, ćaće, brata i sestre ne bi me bilo danas tu s vama.

Logično, i interes ljepšeg spola je velik…

Nema oko toga puno priče!

Čini mi se da ljudi koji su zdravi nisu dovoljno svjesni koliko to znači i koje je to bogatstvo…

Tek kad se dogodi nešto, kao što se meni dogodilo, tek onda cijeniš zdravlje. Tko nije prošao takvo nešto, zdravstvene probleme, kad padneš u ruke drugome, ljudi nisu svjesni kakvi su to osjećaji. Opet ponavljam, moja svetinja su mater, ćaća, brat i sestra. Dušu su mi dali. Sve su podredili meni.

Marko, bila mi je čast i puno sam i naučio u ovom razgovoru. Velika hvala što si nam povjerio toliko toga i poslao vrijedne poruke i primjer istinskog životnog borca i pobjednika, te vrhunskog sportaša.