Oluja

Strah od života ponekad može biti teži, odnosno jači od straha od smrti, u zatvorenom krugu patnje, boli, besmisla, bez vizije izlaska iz njega.

Beskrajno se ponavljaju radnje koje ne donose radost, a skup takvih radnji onda ne donosi istinsko ispunjenje pa ni cjelokupnu životnu radost.

Beskrajni dani u potrazi za smislom, u potrazi za bilo kakvim svjetlom, ukoliko ga se ima snage i pronaći.

Takva stanja treba pokušati razumjeti. Empatijom i istinskom brigom za čovjeka svakako mu možemo olakšati, a često postoji i izlaz. Nijedan čovjek nije otok, te mu je potrebno da se ponekad netko zaustavi pokraj njega i zainteresira se.

O (be)smislu beskrajnog ponavljanja dana i stanja govori sljedeća pjesma, pisana i specifičnim tehnikama – imerzivnom tehnikom atmosfere i kompozicijom da se dobije efekt prstena.

Savršeno će dočarati svijet onih koji pate, gdje često, ako su i vjernici, ni u Bogu ne vide izlaz, pa je i takva situacija prikazana kroz stih “Pokisli, umorni Bog”.

Prikazan je tako jer i jest tužan kad nas takve vidi.

Slijedi pjesma glavnog urednika DU Sportiva o unutarnjim olujama koje se odvijaju u više osoba nego što možemo i zamisliti, a svakodnevno su oko nas, s prisilnim maskama osmijeha na licu.

OLUJA

Mokro sunce,

Razlomljen život,

Posvud ravne crte teku,

U ništavilo – sadašnjost daleku.

Bez nebesa, bez ikakva dna,

Rađa se vječnost,

Nepomičan san.

Nepomičan nemir.

Tek oluja umiva svoje nježno lice.

S davnim konjanikom

Na dlanu crnom

Broji kapi kiše.

I sve je tiše.

Nečujna zelena munja.

Iz grijeha u život,

Iz kapi u smrt.

U očajnu molitvu – za barem nekim bivstvom.

Pokisli, umorni Bog,

U crvenom crta pijesku.

Ali opet sve je ravno.

Mokro…