Glasna (noćna) tišina…

“Notturno” Antuna Gustava Matoša spada u antologijska ostvarenja hrvatske moderne i pjesnikov je labuđi pjev, nastao 1914. na samrtnoj postelji, te nikako ne može ne osvanuti i na DU Sportivu…

Suprotno njegovoj uobičajenoj sklonosti strogoj formi, pjesma svjesno napušta sonetnu strukturu i oblikuje se u slobodniji, asimetričan niz slika.

Kratki, rezani stihovi i isprekidani ritam stvaraju gustu atmosferu nemira, osame i polaganog gašenja svijesti.

Kroz motive mraka, udaljenog vlaka i presudno osluškivanje unutarnje tišine, Matoš pejzaž pretvara u odraz intimne tjeskobe, završavajući univerzalnom spoznajom o životu koji teče bez cilja, bez lijeka.

Noć kao “posljednji prozor” u poeziju ostavila nam je pogled na bogati unutarnji svijet ovog iznimno osjetljivog pjesnika…

NOTTURNO

Mlačna noć; u selu lavež; kasan
Ćuk il netopir;
Ljubav cvijeća – miris jak i strasan
Slavi tajni pir.

Sitni cvrčak sjetno cvrči, jasan
Kao srebren vir;
Teške oči sklapaju se na san,
S neba rosi mir.

S mrkog tornja bat
Broji pospan sat,
Blaga svjetlost sipi sa visinâ;

Kroz samoću, muk,
Sve je tiši huk:
Željeznicu guta već daljina.

Objavljeno posthumno
1914.