Sin ocu u njegovoj prvoj zbirci poezije

*Posvećeno mom pokojnom ocu Ivanu*

S druge strane prozora

Kasni moj vlak na peronu trinaest,
Navikao sam bespogovorno čekati,
Zatirati osjećaje ponosa i bijesa,
Zlikovcu šaputati umiljate fraze.

Osjećam da čeljad plivaju u sreći,
Plaše me širom nasmiješena lica,
Postajem kamen što prisilno živi,
Ne pitaju ga ništa snjegovi i kiše.

Kolodvorski pretinac tajne moje čuva,
Mjesto krunice žuti ključ oko vrata.

Suze mi kaplju po grubom željezu,
Nikad uručena leži suha ruža,
Ljepotici koju kriomice gledah.

Debeli svežanj pjesama mojih,
Koje danje svjetlo ugledati neće,
Redom odbijane, neželjene, tužne.

Na srce prislanjam ono najvrijednije,
Plavi papir ispisan drhtavom rukom,
Otac mi ga ostavi u staroj Bibliji,
Skrivena među Ivanovim poslanicama.

Zaželio je da budem sve ono što nisam,
Jak u vjeri, hrabar, optimističan i vedar,
Nepokolebljiv, iskren, ponosan i mudar.

Oprosti mi moj dobri oče,
Otpuhala me opaka senjska bura.

I oduvijek sam s druge strane prozora,
Javu odavno više ne dijelim od sna.

Srećem uboga starog prosjaka,
Na izmaku snaga sjedam pokraj njega,
Pred njim se ne moram pretvarati.

I ja prosim od Boga,
I od mene u nebu okreću glavu,

Dok moji vlakovi redom odlaze…

Autor: Vlaho Raič, iz zbirke Tisuću preobraženja, koju ćete uskoro moći i naručiti putem DU Sportiva