Prigrlili Ga Irci, žalili za Njim Englezi

Žensko srce

O, što će meni soba pusta,
Što molitve je puna bila;
On pozva me sred mraka gusta;
Na grudi sam mu grudi svila.

O, što će meni dom moj sretni,
Ni briga majke mi ne treba;
Od mojih vlasi krov će cvjetni,
Od olujnog nas skriti neba.

Nebeske tkanine

Da imam nebeske tkanine vezene,
Zlatnim i srebrnim svjetlom ispletene,
Tkanine plave i zagasite i tamne,
Od noći i svjetla i polutame.
Ja bih ih raširio pred tvoja stopala,
Ali siromašan sam, imam tek snove,
Raširio sam snove pred tvoja stopala,
Hodaj nježno jer hodaš po mojim snovima…

Bijele ptice

Kad bismo mogli biti, moja draga,
Dvije ptice bijele povrh pjene mora!
Još prije no što se meteor ugasi,
Nas pogađaju plami meteora;
A plamen plave zvijezde Večernjače,
Što nisko visi sa nebeskog kraja,
U srcu našem uvijek budi, draga,
Bol tuge što se od nas ne odvaja.
Tek zamor struji od krina i ruža,
Tih sanjalica što ih rosa mije;
O tom ne snivaj, nit‘ o meteoru,
Što trošni sjaj mu noćna tama pije.
Nit‘ o plamenu niske zvijezde plave,
Što uz rub neba ranom zorom vene,
Jer želio bih da budemo, draga,
Dvije ptice bijele povrh morske pjene.
Jer privlači me otočje bezbrojno,
I uz njeg‘ čari danajskoga žala,
Gdje vrijeme ne bi na nas ni mislilo,
Gdje tuga do nas ne bi ni navraćala;
I bili bismo daleko od ruža,
I pržile nas ne bi plama strijele,
Kad bismo mogli bdjeti, moja draga,
Vrh morske pjene k’o dvije ptice bijele.

Nedovoljno Irac, Nedovoljno Englez. Naposljetku su Ga prigrlili kao heroja Irci, a žalili za Njim Englezi, kao za onim što je ponajbolje pisao njihovim jezikom.

Pozitivni dobri zanesenjak. Lijepo li je to biti. Kao da sebe promatram u ovim stihovima, načinu razmišljanja, mašti koja nema granicu, nepoznata granica, negdje u nekoj drugoj galaksiji. U starosti Ga se moglo sresti kako šetajući duboko razmišlja, nije ga se moglo prenuti iz tog oblaka snova. Puno je dao Irskoj. Ne samo kroz poeziju i dramu.

I tako dobre ljude, nevino dobre, koji ne znaju promisliti ništa loše, osjetljive na druge, osjetljive na slabije, bore se protiv jačih – danas se promatra kao čudake koji pripadaju nekom drugom Svemiru.

Na kraju života se gorko plače il’ pak radosno smije.

Kao zaneseni topli vedri osmijeh ovog nepatvorenog i toliko dobroćudnog irskog pjesnika, čovjeka koji je doslovno “živio snove” i “snivao život”.

Priredio: Vlaho Raič, autor zbirke Tisuću Preobraženja, pjesnik duboko misaono – refleksivne poezije.