REPORTAŽA Streljačko društvo “Dragovoljac” Mokošica
“I dalje ćemo se boriti u podrumu skupa s djecom!”
Brinemo i kako su djeca u školi. Nerijetko organiziramo kada dijete ima nekih problema s određenim predmetom i nisu u mogućnosti za platiti repeticije mi im pomognemo u učenju. Netko je od nas dobar u fizici, netko u matematici, hrvatskom, engleskom…
U atomskom skloništu u Mokošici, sklonjeni od svih vanjskih utjecaja, prepuni optimizma, pozitivnih misli, predani radu s djecom i mladima na sasvim specifičan način – raste već dvanaestu godinu Streljačko društvo „Dragovoljac“. Nemoguća je misija izaći iz njihovih prostorija neraspoložen. Dječji zanos i veselje, članovi i prijatelji Kluba prate doslovno svaki trening, treneri predano i strpljivo prenose golemo znanje. Najvažnije – mladi streljači odu svojim domovima sa dodatnom dozom samopouzdanja, lekcijom više, brigom svih prisutnih, opuste se i razvesele uz mnoštvo dodatnih zdravih edukativno-zabavnih sadržaja koje im Klub nesebično i od srca stavlja na raspolaganje. Bajka iz predgrađa…
Za ogromnim stolom nakon još jednog treninga su djeca, ugodno društvo članova, te najraspoloženiji i meritorni za progovoriti o klupskoj bajci i prostoru za napredak – predsjednica i trenerica Žana Bonačić i tajnik Srđan Čvrljak…
Žana: Najveća postignuća ostvarena su na prvenstvima Hrvatske. Iva Radić ušla je u juniorsko finale „serijske puške“ među najboljih osam u Čakovcu, dok je Tea ostvarila isto samo u kadetskoj konkurenciji i pucala je sa „standardicom“ u Solinu. Obje su na kraju zauzele osmo mjesto. Mlađa kadetkinja Lidija Vukelić bila je osma u Zagrebu na Vrapčanskom potoku „serijska puška“ također na Prvenstvu Hrvatske. Imamo ekipnu broncu kadetkinja u natjecanju Prve lige „serijska puška“ u Čakovcu i na istom natjecanju pojedinačno treće mjesto Ane Tomšić.
Uvjeti rada bolna su točka, kao i mnogima u ovim iznimno teškim vremenima…
Srđan: Nemamo uvjete kao neke druge streljane. Puno je streljana slično našim, koje ne izlaze na državna i međunarodna natjecanja kao što mi izlazimo. Nedostaje nam opreme koju jednostavno ne možemo sami financirati, poput elektronskih meta, posebnih kaputa i nišana za naše oružje koje imamo. Takoreći s polovnim materijalom odrađujemo sve ovo i postižemo dobre rezultate.
Žana: I puške i ostala oprema su polovni i ipak postižemo rezultate kao neki klubovi koji dobivaju nove puške i odijela, te imaju streljane s elektronskim metama.
Streljane s elektronskim metama svakako bi proširile mogućnosti, donijele nove kategorije streljaštva, veći broj zainteresiranih i zasigurno još bolje rezultate koje bi iznimno talentirani streljači Dragovoljca postizali…
Srđan: Bio bi to jedan veliki iskorak. Primjerice Vrapčanski potok koji je adaptiran od bivše vojarne i kompletno je opremljen ne samo za zračno oružje, nego i za malokalibar, veliki kalibar i čak i za snajpere. Imamo Osijek i lijepo zdanje Pampas koje je opremljeno vrhunskom opremom. Sve je elektronsko i imaju ono što je fascinantno i snajpere do 300 metara. Solin je izbacio najveći broj olimpijaca dosad u Hrvatskoj, a isto su činili i u vrijeme bivše države. I oni isto kao i mi moraju iznajmiti sportsku dvoranu kada imaju veliko natjecanje u domaćinstvu. Uz pomoć Grada i Županije i mi smo to hvala Bogu uspjeli prije nekoliko godina.
Koliko je streljaštvo vrijedan i cijenjen sport pokazuje primjer Zagreba, gdje postoji streljana koja je uključila sve postojeće škole. Navodi Srđan Čvrljak da kod nas taj segment ipak još nije razvijen. Mene je iskreno zanimalo vjeruju li u Dragovoljcu da streljana s elektronskim metama može osvanuti na našem području, da nas jednog dana sve iznenadi poput Šime Vrsaljka na Svjetskom prvenstvu u Rusiji, koji je po legendarnom komentatoru Dragu Ćosiću „Izniknuo iz trave“ kada je spasio vrata Danijela Subašića…
Srđan: Borimo se za taj cilj! Ja sam osim funkcije u SD Dragovoljac i predsjednik Županijskog streljačkog saveza i borimo se da streljane dobiju elektronske mete i opremu za toliki broj djece koja vrijedno treniraju i da time mogu napredovati i postizati, uvjeren sam, sjajne rezultate.
Prostor za privući još veći broj djece u streljaštvo potencijalno je vrlo širok. Ali…
Žana: Nama je svakako cilj uključiti što veći broj djece da se bave streljaštvom, ali zbog malog prostora i zbog nedostatka trenera dosta se mučimo. Svi smo volonteri i logično je da imamo svoje privatne obaveze i poslove i time smo ograničeni vremenom. Ipak, nastojimo svaku večer odraditi s određenim brojem djece, jer u jednom terminu ne mogu svi stati. Naime, imamo samo šest mjesta za trening. Cilj je maknuti što više djece s ulice, da se bave sportom, da se druže. Neka to bude bilo koji sport, a nama je naravno prioritet streljaštvo.
Brojne koristi za djecu donosi ovaj dosta specifičan, zanimljiv, iznimno zahtjevan i izazovan sport, uz činjenicu da bi trenirali „vrhunsku olimpijsku poslasticu“ koja uvijek izaziva veliko zanimanje, pa i dosta „čuđenja“ – kako streljači uspiju pogoditi samo srce sitne točkice s tolike udaljenosti…
Žana: U pitanju je sport za pojedinačno isticanje karakteristika djece. Mnoga djeca i nisu za ekipne sportove. U streljaštvu se ističe njihova osobnost. Bore se svako za svoj napredak i uspjeh. Naš zadatak je naučiti ih i usmjeriti prema svemu tome. Jako je važna koncentracija, smirenost, te mnoga djeca koja su hiperaktivna ovdje se nauče odgovarajućem ponašanju. Svako dijete je zaduženo za svoju pušku, postoje pravila ponašanja u streljani, puno pozornosti se posvećuje sigurnosti da ne bi došlo do ikakve povrede.
U Dragovoljcu imaju uistinu preposeban način ophođenja s najmlađima. Rijetko za doživjeti…
Žana: Djeca dok čekaju red za gađanje koriste se raznim društvenim igrama poput šaha, slaganja puzzla, igranja una, crtanja i ostalih lijepih stvari. Druže se, pričaju, šale, razmjenjuju razna iskustva. U streljani postoji internet, ali djeci nije dostupan, jer dovoljno vremena kod kuće provedu na mobitelima i kompjuterima i zato smo taj dio ovdje zabranili. Na raspolaganju im je i teretana, pa su na steperima, preskaču konop, voze biciklu. Tu su i korištenje stola za stolni tenis, dok starija djeca ponekad koriste i pikado.
Mnogo je članova i prijatelja Kluba. Njihovo druženje također je na zavidno prijateljskoj razini. Mnogo daju klubu, pruže lijepi savjet djeci, osmijeh, svaku potrebnu pomoć…
Srđan: Svi smo tu najviše radi djece i uskačemo pomoći oko treninga, bilo kojih drugih tehničkih stvari, razgovaramo dosta s njima. Okupimo se ponekad i za svoj gušt i primjerice pogledamo utakmicu, dosta se družimo, odnos je zbilja prijateljski.
Jedino „kamena srca“ ne bi pustili suzu na cijelu ovu divnu sportsko – ljudsku priču. A nema kraja divotama…
Srđan: Brinemo i kako su djeca u školi. Nerijetko organiziramo kada dijete ima nekih problema s određenim predmetom i nisu u mogućnosti za platiti repeticije mi im pomognemo u učenju. Netko je od nas dobar u fizici, netko u matematici, hrvatskom, engleskom…
Formiranje jednog dana i seniorske momčadi svakako bi bio dodatni benefit, iako će naravno ovi anđeoski ljudi uvijek naglasiti kao prioritet – djecu…
Žana: Naravno, seniori su u planu, ali tek kad budemo imali dovoljno oružja i opreme. Naši seniori su i odustali od gađanja jer nismo imali dovoljan broj pušaka, a ne možemo koristiti puške koje koriste djeca. Dakle kada bude dovoljan broj pušaka i pištolja radit ćemo na tome da uključimo i naše seniore u treniranje i natjecanja.
Zahvale od srca upućuju onima koji im pomažu u djelovanju…
Žana: Zahvaljujemo svima i ne bi htjeli nikoga zaboraviti. Grad Dubrovnik, Dubrovačko-neretvanska županija, Dubrovački savez sportova i brojni pojedinci, tvrtke i članovi koji pomažu u radu Kluba svatko na svoj način. Svaka i najmanja pomoć nam je itekako dobrodošla, da našoj djeci ništa ne nedostaje.
Streljačko društvo „Dragovoljac“ ima i mnogo prijateljskih klubova, te široka polja suradnje i međusobnog pomaganja…
Srđan: Najveći prijatelj nam je Dalmacijacement Solin. Oni nam pomažu od samog početka, od opreme, obuka i još dosta toga. Tu je i Građanski klub Osijek, Streljačke klubove Sisak, Valpovo, Prestige Ploče, pa Streljački klub Dubrovnik koji nije na zračnom oružju. Recimo naši prijatelji iz Belog manastira mnogo nam pomažu u obuci i savjetima.
Dragovoljac tradicionalno organizira turnire za dan Dubrovačkih Branitelja i obljetnicu Oluje. Jako poznati i priznati, posjećeni, s klubovima i prijateljima koji redovito dolaze. Do takvih vrijednosti u Klubu se uistinu nemjerljivo drži…
Žana: Organiziramo obavezno turnir i za obljetnicu Oluje, kada smo najčešće u kombinaciji s Boćarskim klubom Hajduk i Pikado klubom Ragusa. Naš najveći turnir je za dan Dubrovačkih Branitelja, kada sudjeluju i članovi i prijatelji Kluba, članovi mnogih Braniteljskih udruga. Uz njih redovito nam stižu naši gosti iz Solina, Ploča, Župe dubrovačke, a prošle godine su nam bili i naši dragi prijatelji iz Belog manastira. To je otvoreni turnir za sve građane Grada i bude i puno posjetitelja, roditelja djece, prijatelja Kluba. Pozvani smo ove godine 3. Lipnja da sudjelujemo na turniru povodom obilježavanja dana Branitelja Belog manastira i čast nam je i sreća što ćemo ići.
Naravno da je svako dijete dobrodošlo doći, razgledati prostorije, sadržaje, uzeti pušku i probati. Velika je mogućnost „ljubavi na prvi pogled“…
Žana: Uvijek rečemo roditeljima – neka dijete dođe tri-četiri puta i ako bude zainteresirano onda razgovaramo o ostanku u Klubu. Djeca su baš uvijek dobrodošla i neka probaju koliko god žele puta.
Jedva sam ih „natjerao“ da progovore i o svom humanitarnom djelovanju. Ne,
nema kraja fascinaciji i osjetljivost svih u Klubu je na enormnom nivou…
Srđan: Kada je god neki problem uključimo se ili sami ili surađujemo s humanitarnim udrugama. Napravimo turnir i uvijek bude streljaštvo ili pikado. Kompletne prikupljene kotizacije idu osobi kojoj je potrebno.
Žana: Kada se skuplja na nivou Grada uvijek smo sudjelovali s tim turnirima. Kad god možemo upoznavamo djecu s humanitarnim djelovanjem. Prikupljamo i hranu i odjeću. Kada je bio potres u Sisku skupljali smo za članove streljačkog kluba u Sisku.
Dragovoljac su moji sugovornici „transportirali u budućnost“…
Srđan: Sve ovisi o članovima, našim dosadašnjim sponzorima, Sportskom savezu i Gradu Dubrovniku kako će nas vidjeti. Ako bude dobro napredovat ćemo, a ako ne – ostat ćemo još uvijek ovdje u skloništu, u podrumu, s dvadesetak vrijedne djece i borit se i dalje.
Žana: Vidimo se na Olimpijskim igrama (Vidimo se op.a.)! Kako je rekao Srđan sve ovisi o podršci Grada i Županije i drugih sponzora, a mi ćemo se boriti dokle god možemo.
Moram priznati da uz svu radost koju sam dobio od djece, trenera, članova kluba – ostao mi je gorak okus i velika doza tuge radi uporne djece koja pucaju iz polovnih pušaka, s polovnim odijelima, metama iz ropotarnice. Dragovoljac neće odustati makar ostali na jednoj pušci i s jednim metkom.
Ipak, propušta li se uložiti u budućnost, vještine, sreću i uspjeh razdragane djece zaljubljene u ovaj iznimno težak i kompleksan sport? Gdje bi Dragovoljac bio s elektronskim metama i novim puškama? I ovako pušu za vrat konkurenciji koja gleda svjetlo dana, dok oni u „podrumu sreće“ strpljivo čekaju „darove s neba“.
Nasmijani, presretni i naučeni dragocjenim znanjima. Cijena za djecu? Pomalo žalosno da se i gleda, kamoli da se ne „plati“. Sve češće se događa da Svijet „na starijima ostaje“…