Prezrena atletska dama

Danas na “lapadskoj staretinarnici” imamo tartan stazu za sprintere. Valjda nitko od dubrovačke brojne djece, dvjestotinjak ih trenira pod okriljem Atletskog kluba “Dubrovnik”, nema ambicija trčati više od 110 metara. Uistinu?

Atletika – “Kraljica Sportova”. Prozvaše ju tim “Royal imenom” mudre ljudske i sportske glave koje su detektirale sveobuhvatnost ovog plemenitog sporta, koji poradi svojih elementarnosti spada u bazične sportove, te je i raspršen diljem kugle zemaljske i smješten na program prvih Olimpijskih igara 1896. godine. Atletske vježbe koriste se praktično posvuda i njima se stječu fizička snaga, izdržljivost, brzina, okretnost i razne vještine. Odlučni i uporni koračaju atletskim borilištima u trkačkim, bacačkim i skakačkim disciplinama.

Za atletiku u Dubrovniku ne može se dijagnosticirati pad. “Kraljica sportova” u Dubrovniku oduvijek je bila “Prezrena Dama” i “Dama u blatu”, uz brojne druge “odlike” odbačenih dama.

Pasji atletski uvjeti

Trkačke discipline? 100, 200, 400, 800, 1500, 3000 i 5000 metara na “lapadskoj stazi strave i užasa” mogli su završiti samo mitski junaci. I bilo ih je. Njihov uspjeh svim je logikama višestruko vrijedniji, ne i valoriziraniji, od onih koji su se pripremali u “uvjetima kamilice”. Prave rezultate i omjere snaga doznali bi da je naše mitske atletske junake bilo poslati u “okrilje kamilice”, a ove druge na “stazu strave i užasa”, ili bar oboje postaviti u jednake uvjete – bilo na “hrpu kamilice” ili “horor stazu”.

Danas na “lapadskoj staretinarnici” imamo tartan stazu za sprintere. Valjda nitko od dubrovačke brojne djece, dvjestotinjak ih trenira pod okriljem Atletskog kluba “Dubrovnik”, nema ambicija trčati više od 110 metara. Uistinu? Vidim tugu i suze djece koja bi dala mnogo toga da na uređenoj i zaokruženoj atletskoj stazi mogu trčati, zamislite, ukrug i spremati se za prethodno navedene srednje i duge dionice. Ovako? Nemojmo se šaliti s toliko ozbiljnim stvarima. Stavimo čak rezultate i u “dvadeset i peti plan”, pa promislimo koliko je djece odustalo ili se nije bavilo atletikom poradi “pasjih uvjeta”. Strah me pomisliti na broj. I ne pomišljam…

Paralele su uvijek dobro došle kako bi se nekad ugledao paradoks u magli privida da je (možda) sve na svome mjestu. Pa krenimo. Pripreme za vaterpolo na plažama Uvale Lapad? Stolni tenis na kamenim vanjskim stolovima? Mali nogomet na betonu bez crta i mreža? Rukomet na betonu? Tenis u Sportskoj dvorani na parketu? Plivanje sa stazama od bova recimo na Palaceu? Streljaštvo u hladničkoj šumi s metama na borovima? Treba li dalje…

Cijena za djecu?

Ne, nije sada više do rezultata. Iako dubrovačka atletika ima grandiozne rezultate obzirom na uvjete (vratiti se natrag na “Paralele”). Sada je uistinu do dostojanstva djece. Imaju li pravo uopće postati seniori? Imaju li pravo sanjati odlazak na Olimpijske igre? Znate li, razne gospođe i razna gospodo, koliko je teško pogledati djetetu u daljinu i vidjeti natpis Senior, svoju buduću sliku seniora? Ne znate? Ili ne mislite o tome? Svi oni koji su imali priliku zaokružiti atletsku stazu, a mnogo ih je. Sami neka se prepoznaju, ukoliko imaju krivicu na sebi. Ne, nije riječ o milijunima. Ali, ima li sreća djeteta uopće cijenu? Razvoj? Zdravlje? Uspjeh? Samopouzdanje? Uzlet za divan život? Pričamo o doslovno generacijama djece…

Istu ovu temu obrađivao sam 1999. godine u lokalnom tjedniku s trenerskim i ljudskim velikanom, pokojnim Zvonkom Radovanovićem. Uz cigaretu smo oboje zamišljeno gledali u daljinu, svakako ne “vesele obzore” dok su djecu uz šibanje vjetra i kiše usporavale lokve. I 24 godine prođe od tih dana. 24 “neka proračuna”. 24 generacije djece. Da su samo 24 suze potekle, previše bi bilo. Dubrovačka djeca se pitaju – zašto drugi imaju, a mi nemamo. Nije sramota nemati. Sramota je krasti. Ukradenih snova je previše. Previše je i ranjenih stopala, koljena, ruka – po rupama, pješčanom klizalištu, na toj nesretnoj “stazi strave i užasa”.

Ne, nema opravdanja. Za prošlost – ne. Niti se itko treba pravdati ili možda i ne treba pravdati. Ne pomaže ni Futur 1, ni Futur 2. Jedino prezent. I to po hitnim procedurama, mišljenje je potpisnog pera ovih tužnih i paradoksalnih redaka, koji svoja zapažanja iznosi na temelju “bilo nekad nešto, bilo sada nešto (drugo?)”.

Sve da dubrovačka atletika obuče najljepše ruho, crveno ruho i uistinu postane “kraljica na tronu”. U dobronamjernost prema djeci ni zrno ne sumnjam. Ovaj tekst isključivo služi kao jedno malo zrno pijeska u svrhu afirmacije jedne iznimno važne grane sporta, pa tako naravno i dubrovačkog sporta.

Skupa i za jedinu budućnost Svijeta – za djecu, koja su i progovorila za DU Sportivo o uvjetima u kojima treniraju, što ćemo objaviti u danima koji slijede…