LOADING

Type to search

Dubrovačke karijere Dubrovački sport

DUBROVAČKE KARIJERE Boris Raič, plemeniti obrambeni igrač kojeg je i Ćiro volio (Prvi nastavak)

Karakter, Znalac, Borac, Dobri duh, Poštenjačina i Vođa!

Sin od našeg pokojnog generala heroja Nojka Marinovića mi je prišao jedne večeri i rekao da je bio na sastanku u prisustvu oca i da su Miroslav Ćiro Blažević, Marijan Vlak zadužen za mlade igrače Dinama i sportski direktor Damir Vrbanović razgovarali o igračkom kadru Dinama. Kaže mi – „spominju tebe i Juricu Vučka“ (iz Hajduka op.a.). Ćiro je rekao – „treba dovesti Raiča i Vučka

(Pred)osjećaj me nije prevario – prva obrađena dubrovačka karijera igrača, trenera, zaslužnih dužnosnika, navijača, sudaca jednostavno je morala biti njegova. I iznad nogometne plemenitosti, vještine, liderstva, zvijezda vodilja bila mi je uzornost i puni pečat na riječ sportaš.

Boris Raič, stoper plemenitih karakteristika. Miroslav Ćiro Blažević, trener svih trenera, uz Marijana Vlaka i Damira Vrbanovića htio ga je u Dinamu kao veliku svoju želju, u vrijeme kada je zaslužio i poziv u mladu hrvatsku reprezentaciju. Obožavali su ga i pokojni Tonko Vukušić, Ilija Lončarević, Luka Bonačić, Ivan Pudar. Može se lako primjetiti – sve redom i veličine i karizmatični treneri znalci.

Luka Bonačić shvatio je itekako kakvog je dragulja imao u Dubrovniku, dok ga je „bok uz bok“ trenirao s velikanom Milanom Petrovićem i bezrezervno je istaknuo za DU Sportivo: „Da je bilo neko drugo vrijeme Boris bi bio standardni A reprezentativac Hrvatske“.

Kapetan HNK „Šibenik“ što je ne samo nogometni, nego i veliki ljudski doseg. Dvije i pol godine Prve korejske lige u vrijeme neposredno nakon Svjetskog prvenstva 2002. godine na kojem je Južna Koreja ostala četvrta, na najmodernijim tadašnjim stadionima. I napustio je Koreju radi obitelji koja mu je sve u životu, njegov neprikosnoveni broj 1.

Sve je krenulo na Lapadu…

Kao i svi ostali sam počeo, doma. Bio je to GOŠK-jug, osamdesete godine. Nije se počinjalo trenirati kao sada sa šest-sedam godina, već sa devet ili deset. Kretao si u ono što si volio. Pokojni Jerko Stipišić i Željko Vlahutin organizirali su turnire po školama, igralo se između razreda. Vidjeli su tko je darovit, kome nešto leži, što ima u sebi. Našli bi se na Lapadu i opet se radila selekcija, netko bi i otpao.

Jerko Stipišić u dresu Hajduka – Veliki igrač i trener kojeg mnoge generacije djece pamte trenirao je Borisa Raiča

Romantično nogometno doba…

Nije se radilo o tome da se popuni broj djece, nije bilo članarina. Za koga su vidjeli da je stvarno perspektivan, dobar, njega su ostavljali – trebao si imati nešto u glavi da prepoznaš igrača. Nije to lako, a to je tek sami početak. Igrač se razvija kako idu godine, neki opet otpadnu, ali mi smo imali dobru generaciju, jednu od boljih u to vrijeme.

Uistinu divna vremena vratio nam je Boris pred oči. Nastavlja ovaj skromni, ali veliki igrač i čovjek…

Teško mi je nabrajati imena, jer sigurno ću mnoge ispustiti, ali ako inzistirate (inizistirao sam op.a.) tu su bili Hasan Kacić, Maro Miljević, Željko Šiša, Nikša Miloslavić, Frano Purin, Nikša Fiorenini, Ognjen Petrović, Ivica Stipišić, Ante Vojvodić, Mesud Čustović. Nije lako, stvarno ih je puno.

Sve najbolje mislim o Borisu Raiču i kao igraču, a pogotovo kao osobi. Prošli smo zajedno sve uzrasne kategorije i znam o kakvoj se osobi i nogometašu radi. Zaista sam uživao u svakom zajedničkom treningu i utakmici koju smo odigrali. Još uvijek igramo zajedno za veterane. Kao prijatelji se čujemo i vidimo, tako da su nam uvijek zanimljivi i zabavni razgovori uz kavicu. Boris je pošten i iskren prijatelj kojem se mogu obratiti kad god mi zatreba, kao i on meni – opisuje Borisa i njihov odnos još jedna ljudska i igračka veličina Hasan Kacić

Kada su ga „probrali“ za obrambenog igrača. Netko je uistinu bio vizionar i prepoznao sve potrebne karakteristike, pokazalo se u sjajnoj budućnosti…

Trener je taj koji mora vidjeti kojem igraču odgovara koje mjesto. Sve je to bilo mlado, ali mozaik se polako slagao. Staviš igrača na nekoliko pozicija i jasno vidiš. Slijede taktičke stvari, uigravanja, gdje treba stajati igrač i vidiš je li ili nije. Neki su i počinjali kao golmani i na kraju završili kao špice. Nešto se prelomi, ne možeš to na prvu vidjeti. S treninzima i ponavljanjima sve legne na svoje mjesto. Igraču zatim daješ šansu, učiš ga svemu – od postavljanja do ponašanja na terenu.

Sa 17 godina ulazi u prvu momčad…

Kao junior već u tadašnjem HNK Dubrovnik. Meni su smiješne priče oko imena klubova – jedan je klub. Zovnuo me Luka Bonačić, trener prve ekipe. Kao juniori bi preko tjedna popunjavali broj prve ekipe i igrali između sebe kao uigravanje za subotnji ili nedjeljni meč. On je vidio nešto u meni i priključio me prvoj ekipi.

O Luki Bonačiću, za mene osobno treneru s jasnom vizijom rada, discipline, ozbiljnosti i pravog istinskog nogometa…

Strah i trepet, čovjek koji ima svoje „ja“ i nikoga ne šljivi. Takva je osoba. I to treba cijeniti, svaka mu čast. Kada sam napunio 18 godina, sjećam se priprema, trčanja, kod njega su treninzi bili čisto razvaljivanje. Jako je bio strog, ali takvo je bilo doba. Radili bi beskrajne krugove na Lapadu i ja bi uvijek trčao uz Petra (Milana Petrovića op.a.) koji je imao ritam, iskustvo, a ja sam bio mlad. Uvijek gledaš iskusnijega, učiš od njega, to je normalno. I uvijek skupljaš od starijih igrača ono dobro, a loše odbacivaš.

O ikoni dubrovačkog nogometa Milanu Petroviću, po mom mišljenju DU ne samo najboljem nogometašu u povijesti Dubrovnika, već i najboljem sportašu, koji zaslužuje kip ispred Lapadskog igrališta…

Svi znamo tko je Milan Petrović. Igračina, tu nema priče. Od takvog igrača učiti to je veliki plus. U to vrijeme bio je libero, njemu 36 godina, meni 18. Još si zelen i mlad, ušao si u vatru iz juniora u Prvu hrvatsku ligu i to je razlika nebo – zemlja, od treniranja, napora, svega. Što se prije prilagodiš to ti je lakše, te ili imaš kvalitet ili nemaš – tu se lomi i to je to.

“Pitanje je što je u ovom trenutku po sam klub važnije, pobjeda i tri boda ili definitivna potvrda jednog mladog nogometaša – Borisa Raiča”

Danas je „neko drugo vrijeme“ – „peto godišnje nogometno doba“…

Mlad si do 18 ili 19 godina, te ustvari i nema više mlad. Ulaziš u vatru i nema možeš ili ne možeš. Bez ikakve milosti su stvari postavljene.

Izvrsni Borisovi nastupi u Prvoj HNL nisu prošli nezapaženo. Pamti se i njegova vanserijska prezentacija protiv tadašnje Croatije (današnji Dinamo op.a.) kada je Dubrovnik na Lapadu odigrao 1:1, a Boris je i maestralno u tom susretu spasio pogodak…

U to vrijeme imao sam problema s ozljedom prepona. Nisam odmarao ni bio na poštedi. Ni od Špaca, pa preko Ivice Matkovića. Forsirali su me, a ja nisam bio lagan za predati se. Trpio sam nenormalne bolove i dandanas ne znam kako sam uspio izdržati, istrpiti, a na tu moju visinu sve je bilo još i gore. I onda nakon te utakmice na Lapadu, šuškalo se, dolazile su priče do mene da se Dinamo interesira. Mlad si, drago ti je, ali nije da me to nešto diglo, nego pustiš da sve ide svojim tokom. To je takav posao, nema milosti, daješ sve od sebe i kako na kraju bude.

Boris Raič bio je prvo ime Dubrovnika protiv tada moćne Croatije i nije slučajno dobio poziv Stručnog konzilija na čelu s Miroslavom Ćirom Blaževićem

U to vrijeme nastupio je i za mladu reprezentaciju Hrvatske. Tada je nastupao u 1.B ligi, te je skupa sa samo još jednim kolegom iz iste lige dobio priliku za nastup. Svi ostali bili su prvoligaški igrači, većinom Dinamo i Hajduk, te igrači iz inozemstva…

Velika čast je obući taj dres. Ja sam ga doduše obukao samo tad. Ali ja govorim jednom ali vrijedno! Nastupiti u tom reprezentativnom dresu je vrh svijeta.

Neshvatljiv je tadašnji grubi potez Uprave Dubrovnika…

Vidio sam da je ozbiljno, prenosila se vijest o interesu Dinama za mene od par ljudi. U to vrijeme predsjednik Kluba bio je pokojni Pero Ljubišić, a zamjenik mu je bio Tonči Bilić. Pokrenula se i lavina i imali smo ja i moji najbliži ljudi razgovor s klubom. Tražili su za mene tadašnjih pola milijuna njemačkih maraka! Nije bilo šanse da netko to plati.

Godinu dana poslije poziva Borisu Raiču – Miroslav Ćiro Blažević proglašen je najboljim trenerom Svjetskog prvenstva u Francuskoj 1998, gdje pamtimo “Vatrenu broncu”. Dovoljno za činjenicu “tko ga je zvao u Dinamo”?

Trener svih trenera, bez navodnih znakova, želio je u redovima Dinama vidjeti Borisa i time ga uvrstiti u granitnu Plavu obranu…

On je bio predvodnik stručnog konzilija u to vrijeme. Sin od našeg pokojnog generala heroja Nojka Marinovića mi je prišao jedne večeri i rekao da je bio na sastanku u prisustvu oca i da su Miroslav Ćiro Blažević, Marijan Vlak zadužen za mlade igrače Dinama i sportski direktor Damir Vrbanović razgovarali o igračkom kadru Dinama. Kaže mi – „spominju tebe i Juricu Vučka“ (iz Hajduka op.a.). Ćiro je rekao – „treba dovesti Raiča i Vučka“. Za Vučka je bio problem jer je bio iz Hajduka, a ti su odnosi dobro poznati. Potrefili su se u tom društvu on i pokojni mu otac i kaže mi – „hoću da sve to znaš“. I eto, vidio je sve uživo i bilo je sasvim jasno što se događa.

Pola milijuna njemačkih maraka izvjesili su čelni ljudi Dubrovnika kao odštetni zahtjev za Borisa. Tom logikom – mogli su i milijun. Ne zaboravimo, bilo je to prije 26 godina i milijuni se još nisu vrtili u nogometu kao danas, kada riječ „milijun“ označava čak i „normalnu vrijednost“…

Tražili su pola milijuna tadašnjih maraka za mene, što nije bilo ni približno tadašnjim realnim ciframa. Golemo je to bilo. Takvo je bilo doba i ja to zovem divlje doba, ratno doba. Pa inozemni veći transferi su bili oko milijun maraka, milijun i po, a za mladića od 20 godina – što reći. Znala su se i Pravila HNS-a gdje je igrač ponikao i koliko možeš dobiti za njega. Ali, kao što sam rekao bilo je divlje ratno doba, s pravilima koja su postojala ali nisu ustvari postojala, niti su se izvršavala ni gledala. Nije to bilo uređeno vrijeme kao danas.

Na prste jedne ruke mogu nabrojati igrače poput Borisa. Igračka i ljudska veličina. Uvijek staložen i smiren, veliki znalac s loptom i izvrstan u skoku, nevjerojatno borben i pouzdan. U Hajduku bi u njega gledali kao u Boga i sigurno bi umjesto Marka Livaje bio kapetan Hajduka, kakav je to karakter i igračina – divne riječi uputio je za Borisa legenda Hajduka, legendarni vratar i njegov trener u Šibeniku Ivan Pudar 

Koliko Ti sada znači što se zainteresirao jedan Ćiro? Najbolji svjetski izbornik na Svjetskom prvenstvu 1998. godine…

Ćiro je legenda. Pokoj mu duši. Evo slažemo ovu priču, a On je nedavno umro. Svi sve znamo o Njemu. Volim čitati i baš sam nedavno čitao i za Njega. Volim povijest, volim bivše igrače, trenere, svaki sport ustvari. I cijenim ih, jer svaki je na svoj način težak. Svatko ga proživljava na svoj način. Igrao sam nogomet i ne bih nikad rekao nogomet je taj, najbolji, nisam od takvih, svaki sport ima svoju ulogu i svaki volim.

Boli nepravda, boli prošlost, mene koji nisam u Borisovoj koži. Ali, evo tko je Boris – jedan istinski sportski i ljudski velikan…

Krivo ti je naravno, mlad si, mogao si, pa i vrijedio si nešto. Nije sad stvar je li to Dinamo, mogao je biti i Hajduk, ili neki drugi klub. Mogao si, ali ustvari nisi mogao. Ne znam kako da nazovem te ljude a da ne ispadne ružno, jer nisam takva osoba. Ne bih se ni vraćao na prošlost, živi se za budućnost, niti sam od onih zlopamtila. Ali žao mi je što nisam vidio i probao. Tko zna što bi bilo, realno govorim.

Boris u dresu HNK Šibenik, kapetan momčadi, nemjerljiv ponos i čast kao Dubrovčanin u Krešimirovom gradu

Odzvanjaju mi nepogrešivo u glavi riječi Luke Bonačića, koje bi mnogi stručnjaci sigurno ponovili – „Boris bi bio A reprezentativac“. Uzmimo u obzir raskošan talent, glavu, čvrstinu, rad, upornost i uvjete u kojima bi napredovao do vrhova – sasvim logično…

Bio sam mlad, a sve ono kasnije što sam prolazio išlo je okolnim i teškim putevima. Nikad nisam imao nekoga da me gurne, da mi pomogne. Nažalost, jer danas netko odigra dvije-tri dobre utakmice i spominju se milijuni. Nije prije bilo tako, jer si trebao i trebao i trebao vrhunski igrati, pa onda opet i opet. Danas je sve jednostavnije i brže ide. Kontakt između klubova se odmah stvara. Tada je to bila posljedica rata, ratno vrijeme, nekakav „divlji zapad“ u ponašanju.

Skroman. Preskroman. To gradi istinske veličine…

Glupo mi je pričati o meni, ne volim. Živio sam nogomet, profesionalno se i normalno ponašao, volio i uklopio se lijepo u sve to okruženje. Radio sam ono što volim i to je za svakoga veliki plus u životu i vrh.

Uspjeh je danas i nešto normalno, kao da se ljudi više i ne čude. Zasićeni su svega, dok se nekada sve skupa više cijenilo…

Apsolutno se slažem s time. Ja sam se kretao težim i uistinu teškim putem da bih došao do Šibenika i postao kapetan, da bih došao do Južne koreje. To je moj put i nije mi krivo nijednog jedinog dana, za nijedan klub, sve poštujem, sve cijenim. U životu ne treba za ničim žaliti. Što bih se i vraćao na sve to, što je trebalo biti kada je sve to prošlo. Gotovo je i ne možeš vratiti vrijeme ni događaje. Ali eto, samo ostaje – žal za onim – daj mi da vidim i probam, pa bit će što bude. Eto, samo to. A žao? Ničega.

“Raič” ispisano na dresu u nagradi koju je potpuno zasluženo i prezasluženo dobio – dvije i pol godine nastupa u Prvoj korejskoj ligi u fantastičnoj atmosferi nakon SP-a 2002. u toj divnoj zemlji. Poklonio ga je DU Sportivu na otvaranju Portala. Čuva se i maksimalno poštuje…

U drugom od tri nastavka razgovora razvija se sjajna Borisova karijera. Mnoge sportske vrijednosti je ispričao, s kakvim se napadačima borio i „spremao ih u čvrsti zagrljalj“ – Eduardo ili pak kakve je probleme u obrani radio i Luki Modriću, najvećem hrvatskom nogometašu u povijesti.

Pričat će nam o mnogim sredinama i stadionima koje je prošao, kako je navukao kapetansku traku Šibenika, kao netko van Krešimirovog grada, te trasirao put do Južne Koreje, koja je tada kada je nastupao u toj divnoj zemlji bila pod planetarnim povećalom i euforijom četvrtog mjesta na Svjetskom prvenstvu 2002. godine…