Otac ruske književosti, Alexander Pushkin

DOK ŠUMNIM ULICAMA ŠETAM
Dok šumnim ulicama šetam,
Il’ ulazim u prepun hram,
Nerasudne mladiće sretam,
Ja samo jednu mis’o znam.
Ja kažem: godine će stići,
I svi, koliko ima nas,
Pod vječne ćemo svode sići,
I već je nekom blizu čas.
Kad vidim hrast nasred poljane,
Ja mislim: starina će ova,
Preživjeti i moje dane,
K’o dane mojih pradjedova.
Djetence pomilujem često
I reknem “zbogom” u taj mah:
Ja tebi dajem svoje mjesto,
Ti bit ćeš cvijet, ja bit ću prah.
I svaki dan, i svaki minut,
Ja pratim kao kobnu nit,
Sve čekam da l’ će slutnja sinut,
O času gdje je kraj moj skrit.
I gdje će doći smrt po mene?
U boju, il’ u valu plime,
Il’ susjedne doline sjene
Već spremne su da gosta prime?
I makar da je hladnom tijelu
Svejedno gde će najzad biti,
Al’ ipak sve bliže rodnom vrelu,
Svoj grobni san bih htio sniti.
I neka smrt za među šalje:
Kraj nje će mladost sjati ista,
I mirna priroda će dalje,
Ljepotom vječitom da blista.
Autor: Alexander Pushkin
Svakome tko pročita moju poeziju možda bude značio podatak da mi je ovo najljepša pročitana pjesma ikada, od mog poetskog uzora, uz Antuna Branka Šimića. Pjesma o divno i toliko umirujuće izrečenoj prolaznosti života i što je to u našim životima najdragocjenije. Makar bi trebalo biti…