Odmah i sad?

Pjesma “Četiri zime” govori o “porobljavanju” prirode i neizbježnom skraćivanju vremena koje curi niz prste, poput pijeska na nekoj od uništenih plaža od ruke čovjeka.

Ono što učinimo prirodi vodi nekoliko koraka unaprijed – činimo izravnu i mjerljivu štetu generaciji iza, pa drugoj, pa trećoj…

Postoji li “malo” i “veliko” uništavanje? Možda kada bi netko zbrojio “milijune” malih u itekako opipljiv broj ili posljedicu.

Velika je tragedija, odnosno zabluda što nikako da shvatimo značenje malih koraka, bilo da vode naprijed ili natrag. One male koje vode naprijed zanemarujemo u smislu napretka / boljitka koji nije odmah i sad dohvatljiv. Unatrag? Mislimo da ne rade toliku štetu – slabo primjetni, nemaju trenutačni veći negativni učinak i slično tome…

Priroda? Pjesma “Četiri Zime” doslovno u svome imenu nosi posljedice uništavanja prirode. Ali?

Kola će se kao i obično slomiti na nekome drugome (generacije nakon op.a.). Ako neće na nama – dobro je.

Cinično naravno rečeno…

Četiri zime

Buktinje u noći – suze plamte,

Odsjaj podlo prešućenih grijeha,

Ta tko li je Bogu podastr’o nasilje,

Grozomorne akte nad zelenom majkom,

U sedam dana ispisanom bajkom.

Rađaju se nova djeca s mrvicama nade,

Bol, klaustrofobija, zebnja,

Urlik divljih vjetrova naviješta kraj,

U predvečerju besmrtnih zima i topećeg leda.

Dok rastu u visinu siva mora

Hropte misli – popravka nema.

Platno crnim nijansama zamračeno,

Žutim krhotinama protkano.

Eksplozija porobljenog Sunca!