Silina najljepših emocija i nema im kraja…

Nešto predivno, životno, u prostorijama Društva multiple skleroze u predbožićno vrijeme! Članovi, volonteri, prijatelji ove jako tople i jako korisne udruge, Djeca Doma Maslina i Djeca iz Jedriličarskog kluba Orsan potpisali su ne samo Božićnu priču, nego prvenstveno životnu priču, s puno vrijednih i radosnih pouka.

Od prvog do posljednjeg svi su bili presretni, jako emotivni, nasmijani, ganuti, raspjevani, a na kraju i napunjeni novim optimizmom i snagom za dalje, koja nam svima treba, a najviše ju možemo dobiti ukoliko se punimo kristalno čistom pozitivom i darivanjem jedni drugih, s tim da se istinsko darivanje iskazuje gestama ljubavi, toplom riječju, iskrenim osmijehom…

Upravo sve to su pokazali svi koji su bili i jesu dio ove priče, koja nema svoj kraj – nastavit će se, ne samo praktično, fizičkim materijama, već treba pomisliti svakako na to koliko je svatko te večeri sretan zaspao, jer netko brine, nekome je stalo i nisi sam…

Članovi Udruge otvorena su srca i radosno primili male drage Prijatelje iz Doma Maslina i u tih nekoliko sati pružili im puno topline, puno zagrljaja, svi su ih sretno okružili.

Zatim su došla Djeca Orsana i donijeli su svoje prelijepe radove koje su izradili na radionicama s akademskim slikarom Marom Kristom i gospođom Maritom Kisić Kamić. Uložili su puno u svoj rad i dobro su znali da će time drugima donijeti sreću i radost i trajnu uspomenu.

Harmonika, uz pjesmu svih, zajedničku Kolendu – jedno zajedništvo koje ne bi nikad trebalo ostati samo na Božiću i u Božićno vrijeme. Ono se treba pokazivati i u sunčano proljeće, užareno ljeto i kišnu jesen.

Na kraju krajeva, barem je takvo mišljenje potpisnika ovih redova, pokazujemo prema Nebu “boju našeg srca” upravo dobrim djelima, ma kakva god bila, širok je raspon, te gledali nas ili ne, jer o dobrim djelima ne razmišljaš, spontano ih i srcem činiš.

Donosimo i poglede onih koji su bili tu. Najbolje će opisati veličanstvo dobrote, najljepšeg pojma koji nam jedini može pomoći da budemo istinski ispunjeni. Iz sljedećih izjava dosta možemo i naučiti:

Za DU Sportivo svoje je dojmove iznijela Patricija Švaljek, voditeljica Udruge multiple skleroze DNŽ:

Doživjela sam ovakav događaj spontano kao i uvijek, sve se dogodi u trenutku, zove Ivana iz Orsana, padnu mi na pamet pokloni članovima i Djeci, jer je naša članica zaposlenica Doma Maslina i zašto ne, Božić je, pozvati njene štićenike, takve bi se stvari trebale događati na svakom kantunu. I ne treba raditi kao što vidimo nekad po medijima od toga velike stvari, da bude pompozno. Ponekad vidimo da kolač ili lizalica itekako zna usrećiti i utopliti srca kad spontano nekoga želiš usrećiti, a ne na silu.

Velika poanta…

Mi smo ustvari počašćeni što su nam Djeca iz Doma Maslina došla. Ne želim da budemo Udruga tipa “oni su nam došli za Božić i mi im dali poklone”. Naši su članovi dosta usamljeni i ne mogu reći da su financijski u jako lošoj situaciji da nema za tu Djecu pjat više, a time želim reći da se ova suradnja razvije. Osobno bih prva uzela jednog od njih nedjeljom na ručak, ili izvela na sladoled, a to može svatko od nas. Ideja je zapravo da nas Dječica i dalje posjećuju, da imaju gdje doći na nedjeljni ručak. I od srca se svi radujemo, jer uskoro ćemo toj dragoj Djeci uzvratiti posjet i nastavit ćemo se družiti na obostranu radost.

Za velika srca Djece i svih ljudi iz JK “Orsan”…

Druga skupina Djece koja nas je jako obradovala i prisustvom i svojim vrijednim rukicama su mali jedriličari Orsana. Hvala im od srca! Izradili su brodiće i cvjetiće za nas članove i Djecu Masline. Pomogao im je umjetnik Maro Kriste, jedna ljudska veličina i gospođa Marita Kisić Kamić. Sve pohvale i veliko hvala i brodice će zauzeti posebno mjesto u našim srcima. Moram se zahvaliti i vama i vašem portalu koji nas uredno prati i radi tekstove koje možemo poslati u podne ili ponoć. I svakako zahvale prvoj postavi udruge koja je danas došla. 

Dvadeset godina Društo multiple skleroze djeluje i to je 7300 dana djelovanja za maksimalnu dobrobit u raznim aspektima za svoje članove…

Dvadeset godina za opstati za jednu malu udrugu je jako puno i velika je to stvar, možda nismo ni svi svjesni. Prva postava, oni koji su ostali od samog početka, danas su bili tu i moje je srce ogromno. Ovdje imamo s nama i novog zaposlenika Mata Vušića. Veliko ima srce i rečenica “Patricija na dispoziciji sam stalno, ne radim zimi” je nešto što Udruzi jako treba i pokušavamo putem Matovog primjera i rada pokazati i potrebu prijevoza naših članova. Mato nas prevozi svojim autom. Novaca za prilagođenu rampu imamo, ali nemamo ga za ono najvažnije, treba nam kombi ili caddy kako bi mogli prevoziti članove, jer sve ih je više iz dana u dan.

DU Sportivo ovim putem apelira, a i nastavit će, da udruga oboljelih od multiple skleroze dobije prvom mogućom prilikom potrebno sredstvo za prijevoz svojih nepokretnih ili teško pokretnih članova.

Pokraj našeg mikrofona stala je i ta velika ljudina, veliko srce – Mato Vušić. Osjetio je već puls Udruge i daje se, žrtvuje se, ništa mu nije teško za svoje nove prijatelje. Ova prilika je također i njega jako obradovala…

Svako druženje je lijepo. Posebno ako se druže mladi i uče se pomagati jedni drugima. Lijepo bi bilo da se puno više ljudi uključi u ovakve priče, u posebnosti ljudi i vide između ostalog i s kakvim problemima se susreću i kako im mogu pomoći. Samo svojim prisustvom već puno bi pomogli da im se probudi svijest i sigurno bi se i bolje osjećali. Ovih nekoliko puta što sam se podružio s članovima i volonterima vidim da se svi osjećaju bogatiji za nešto. 

Trebali bi se svakako ohrabriti i time učiniti veliku stvar, a ne zahtijeva puno od nas…

Puno nas bi se po meni trebalo vidjeti u pomoći prvenstveno Patriciji, kao jednoj vodilji koja bi nas sigurno mogla uputiti kako pomoći članovima ove lijepe udruge. Imamo puno udruga koje se bave rekreacijom i to je lijepo, ali ovdje konkretno i u sličnim udrugama se bave problemima ljudi i tu ti ne treba nikakva zahvalnost, odmah se osjetiš bolje. Udruge su jedan zatvoren krug, znam to jer i supruga mi radi u jednoj udruzi sličnog karaktera. U takvu priču najteže je ući, a zatim počneš shvaćati te ljude i njihove probleme.

Jako toplo i razumno naš će predobri Mato zaključiti…

Ljudi bi trebali imati više obzira jedni prema drugima, a isto tako svaki čovjek ima neku manu i sve to treba razumjeti. Uvijek možemo naći vremena, po mom mišljenju za pomoći, nešto napraviti i to je sitnica, najmanje što možemo.

Skroman, samozatajan, a nije ni svjestan koliko on i slični njemu tim “sitnicama” i pomognu i obraduju druge. Bravo za naše “nevidljive junake”!

Trener u JK “Orsan” Bruno Kontić……

Djeca su uživala radeći pogotovo jer su znali zašto je to. Naišli su na doček koji im je bio jako ugodan, kao i atmosfera. Doživljaj je bio i njima i nama odraslima. Najljepše je to što se jedni za druge brinemo. Djeca su donijela dar, dobila su osmijeh i svi smo na kraju izašli sretni, što je najvažnije, uz to da se Djeca uče pravim vrijednostima. 

Na riječi naših sugovornika nemamo uistinu što nadodati. Bilo bi potpuno suvišno.

Sretan Božić svima, ovakav Božić, istinski pravi – u srcu!