Najhrabrija svjetska momčad

DU Sportivo otvorio je rubriku “Best of the Best” zbog dva ključna razloga – Edukativnost koja proizlazi iz njih i Daljnja Afirmacija proizašlih vrijednosti, uz činjenicu da mnogi nisu pročitali neke tekstove, a baza Portala raste i teže ih je pronaći. Inače stil DU Sportiva i jest takav da se teži tome da tekstovi budu takvi da će im se uvijek moći iznova vraćati – Uz Pizzeriju MAMMA MIA – “The Best” Na jednom mjestu!

Nadvisujemo li mi “zdravi” granice ili živimo u prosječnosti u smislu da naše talente i darove koje posjedujemo ostavljamo neiskorištene ili poluiskorištene?

Bez pesimizma i negativnosti – pitanje je ovo postavljeno samo da se prisjetimo da uvijek možemo bolje i prema sebi, time i drugima i da granice ustvari ne postoje. Svi na svijetu možemo i imamo razloga biti sretni, ukoliko vidima ta “zrna sreće” i barem otprilike znamo “prave puteve istinskih vrijednosti”, uz naravno – dati sve od sebe.

“Klik na Foto” vodi Vas na Menu Pizzerije Mamma Mia

Djeca s amputacijama (ima ih i od samo tri godine) svladavaju sve uistinu preteške prepreke, kako bi osnovali najhrabriju britansku, možda i svjetsku nogometnu momčad i ne bi nas to u skladu s prethodnim odlomcima ostaviti u čudu – sjetimo se ravnopravnosti i jednakosti i koliko nas Osobe s invaliditetom mogu primjerom naučiti i biti nam svojevrsna zvijezda vodilja, a nikako objekt za sažaljenje, što se nerijetko i događa.

Svi igrači Engleske nogometne asocijacije amputiranih rođeni su bez noge ili im je amputirana. Glavni trener Scott Rogers kaže – gledati njihovu igru je ​​inspirativno!

U dobi od tri do 17 godina, ova nogometna nevjerojatna jedanaestorka ima za cilj predstavljati svoju Zemlju jednog dana. Svi su mlađi igrači Engleske nogometne asocijacije amputiranih osoba. Ništa ih nije spriječilo da budu redoviti posjetitelji EAFA-inih trening kampova.

“Mnogi su bili na teškom putu zbog gubitka udova – svi su naučili izgraditi nevjerojatnu otpornost. Mnogi će otići na međunarodnu razinu. Naš tim za odrasle igra po cijelom svijetu, a ovi juniori se pripremaju za međunarodne nastupe nakon što navrše 18 godina.”

Svi u momčadi, osim vratara, igraju sa štakama, bez proteza -“Nevjerojatno je vidjeti ih kako skidaju proteze i staju na štake”, kaže Scott.

Engleska je završila na 9. mjestu od 24 međunarodna tima nakon prošlogodišnjeg Svjetskog kupa za amputirane osobe u Turskoj.

Golman Henley Cavanagh (15) iz Stockporta, rođen je s desnom nogom kraćom od lijeve i bez tri prsta na desnoj ruci.

Jack Wimpenny (15) rođen je bez kosti potkoljenice desne noge i desne podlaktice. Amputirana mu je desna noga s godinu dana, a naučio je skijati, voziti bicikl i penjati se po drveću.

Chloe, 50-godišnja majka troje djece, iz Nantwicha u Cheshireu, kaže: “Oduvijek se želio okušati u svemu što su radili njegov brat i sestra.”

Freddie Palin (17), rođen je bez lijeve ruke i golman je. Voli sport, a također je upravo pozvan na Britansku paratriatlonsku akademiju i nada se natjecanju na Paraolimpijskim igrama u LA-u za četiri godine.

Mama Hannah, učiteljica tjelesnog u Swindonu, kaže: “Nikad nije dopustio da ga to sputava. Nogometni savez pružio je ogromnu podršku nogometu za amputirane osobe.”

Mama Finleyja Tucka Samantha tvrdi: “Rekli su mi da neće imati nikakvu kvalitetu života. Ali borila sam se za svoje dijete. Rekla sam da može živjeti s jednim bubregom i jednom nogom, zašto mu se ne da prilika? Dokazao je da su svi bili u krivu i voli igrati nogomet. Uz to ima i zakrivljenu kralježnicu. Tako smo ponosni na njega.

Ashton Hulme (14), igrao je juniorski nogomet za Crewe Alexandra dok mu nije pronađen tumor na desnoj nozi, koja je morala biti amputirana u ožujku 2021. Mama Vicky, 41, iz Newcastlea, kaže: “Pitao me ‘kako ću živjeti bez nogometa’. Za njega je nevjerojatno biti dio engleske momčadi za amputirane osobe. To je fantastično.”

Harrison Leyland (15) rođen je s neurofibromatozom tipa 1 koja uzrokuje rast benignih tumora na završecima živaca. Noga mu je bila u obliku luka i amputirana je kad je imao pet godina.

Mama dvoje djece, Marie iz Burya, kaže: “On također ima tumore na optičkom živcu i hipofizi. Ali oduševljen je što igra nogomet, nešto o čemu je sanjao. On je najsretnije dijete na svijetu.”

Lucas Keith ima samo tri godine i rođen je bez potkoljenice. U siječnju prošle godine morao je na amputaciju.

Njegova mama Lauren kaže: “Napredovao je otkad je počeo igrati nogomet. Prvog jutra u kampu ugledao je jednog od ostalih igrača i rekao, ‘Vidi mama, on ima samo jednu nogu, baš kao i ja’.”

Charlie Walton, sedam godina, iz Billinghama, Co Durham, rođen je bez potkoljenice i s ostacima stopala pričvršćenim za koljeno. Noga mu je amputirana prošlog siječnja.

Alison Young, majka troje djece, kaže: “Kada su mu postavili protezu za nogu, bio je oduševljen što će sjediti za stolom u školi kao i svi ostali. Bilo mu je to tako važno. I uvijek je želio biti dio tima.”

Maxu Lambu (11) iz St Helensa, Merseyside, morala je biti amputirana desna noga kada je imao samo sedam tjedana nakon što je amnionska traka presjekla dotok krvi u nju u utrobi mame Rachel.

Tata Chris je oduševljen: “Nikad nije znao ništa drugačije i nevjerojatno se dobro nosio. Momčad se tako dobro slaže, ovdje je stekao fantastične prijatelje, a igranje nogometa dalo je Maxu pravu svrhu.”

Jacob Harper (12) rođen je bez lijeve ruke i govorio je ljudima da ju je pojeo morski pas.

Njegov otac David iz Horsted Keynesa, Mid Sussex: “Nikad nije dopustio da ga to sputava i bio je najmanja osoba u UK opremljen elektroničkom rukom, u dobi od dvije godine. To što je dio nogometnog tima za amputirane osobe dalo mu je toliko samopouzdanja jer je pronašao nešto u čemu je stvarno dobar.”

Freddie Mahoney (11) iz Leedsa rođen je kada je njegova majka Amanda bila trudna samo 24 tjedna. Kad je imao samo nekoliko sati, dobio je krvni ugrušak u lijevoj nozi. Liječnici su je pokušali spasiti, ali morali su je ipak amputirati kad je imao 14 tjedana.

Aubree Dempster ima tri godine. Rođena je s potkoljeničnom kosti na desnoj nozi kraćoj od lijeve, a amputirana joj je u siječnju prošle godine.

Njezina majka Caysey Quinn iz Sunderlanda, kaže: “Aubree je uvijek imala problema s hodanjem zbog razlike u duljini nogu. Stoga su joj je amputirali i ugradili protezu. Sada trči okolo i ne zaustavlja se. Ona voli igrati nogomet i gleda ga s djedom i tatom.”

Kakva je ovo životna priča, odnosno životne priče o hrabrosti, upornosti i činjenici da uistinu nikad nema predaje.

Koliko nas toga parasportaši i paraolimpijci mogu naučiti – samo kada bi uporno svjedočili njihovim primjerima i upijali njihovu motivaciju i nevjerojatnu želju da nadvise svoje granice, između ostalog i tome služi rubrika Hrvatskog paraolimpijskog odbora na DU Sportivu.