“Sječa među stihovima”

Prije desetak godina moj dragi prijatelj Mate Obšivač naučio me da moraš imati tvrdo srce kada orezuješ stablo. Imao je naravno pravo i baš je to rekao upečatljivo s izrazom “tvrdo srce”.

Kada se suvišne grane bez tuge, bez žalosti potkrešu, stablo ne samo da preživi, nego njegova struktura / forma postane vidljiva u svoj svojoj punoj snazi, a korijen i deblo dobiju sav životni sok.

Taj princip jednako oštro i bespoštedno mora se primjenjivati i u poeziji.

“Sječa među stihovima” nije rušenje, nego obrezivanje. Svaki suvišan pridjev, svaka iznuđena ili potrošena rima, svaka pjesnička poštapalica djeluju poput divljih grana i oduzimaju hranu i svjetlo samoj jezgri pjesme.

Treba imati hrabrosti, to tvrdo srce, za posjeći sve usputne objašnjavajuće stihove.

Pjesnik koji zna što treba izbaciti iz stihova time pokazuje da u potpunosti vjeruje svojoj osnovnoj slici koju je stvorio, ali vjeruje time i čitateljevom razumu i sluhu.

Savršenstvo se ne postiže onda kada se više nema što dodati, nego kada se više nema što oduzeti. Postoji još jedan kolokvijalni izraz – ogoliti pjesmu do kosti.

Učenje pisanja između ostalog je učenje brisanja…