Drugačiji

Pjesma “Drugačiji” iz zbirke poezije “Tisuću Preobraženja”, izdavača Društva dubrovačkih pisaca, recenzirana od strane dr.sc. Ivane Lovrić Jović s Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje, progovora ne samo o rasizmu kako može sugerirati prvi stih, nego o apsolutno svim podjelama u društvu.

Tko su “drugačiji”? Svi oni koji radi nekog svog osobnog “pečata” izgledaju, djeluju, vjeruju, misle, govore različito od “drugih”. I u ovoj mini-formuli vide se jasno skupine – drugačiji i drugi (ostali).

I ne shvaćamo nažalost da se svi kao ljudi u temelju nalazimo s jedne strane života, pa i drugačiji i drugi. Podjele? Sama riječ sugerira da nešto u korijenu riječi nije u redu, a podjelama se upravo napada korijen čovjeka i trenutačno i/ili trajno ga se miče na marginu, što izaziva duboke osjećaje povrijeđenosti i manje vrijednosti koji nerijetko vode do duševnih bolesti.

Čak je postalo i nepoželjno reći da imaš duševnu bolest, te onda na kraju svega i uzrok i posljedica ostaju visjeti u zraku nad društvom i cijelom civilizacijom, za koju je suradnik našeg portala, najugledniji hrvatski psihijatar prof.dr.sc. Miro Jakovljević, ustvrdio da joj se ne piše dobro ukoliko se ne preoblikuje u empatsku civilizaciju.

Zato je empatija moćno oružje čovjeka, ma koliko god taj pojam zvučao “obično” i čak i nezdravo po pojedinca, a što je sve češći narativ, iako kao pojam i praksa nikada neće nestati. Zato čak i mali primjeri, ma koliko god mislimo da su mali i beznačajni, ipak drže kakvu-takvu ravnotežu u svijetu, do pobjede čiste svijesti da smo ispod kože svi ipak samo ljudi. I jaki i slabi. I da je raznolikost bogastvo, a pojam dobra jedina prava “valuta”.

“Drugačiji” i “Drugi” – nikako…

DRUGAČIJI

Ljudskost izmjerena bojom kože,

Na vagi zablude, poludjelih brojeva.

Strah od drugačijeg ili čista mržnja?

Dok cvijeće mira drugačijih vene,

Zeleni se trava podmuklih čednih lica,

Koja ne poznaju sjaj crvene voštanice,

Tek blješteća ogledala samodopadnosti,

Goropadnost u gomili kukavičluka.

Pepeo izgorjelog čekića pravde,

Klizi kroz prste, nošen crvenim vjetrom.

U korov žeđi za prevlašću,

Poliježu se i nevina djeca,

Poučena iskrivljenom moralu

Nasrnut će na vršnjake tek željne igre,

Odbačene baštinike kristalnih suza.

Nada je ponekad paklena nakaza!

U rajskom vrtu Božjih različitosti,

Očito Ima mjesta samo za jedne…